Postoji bezbroj primjera žrtava tranzicije, koje u ovom našem „malom raju“, kako vladajući političari opisuju Republiku Srpsku i BiH, s profesorskim diplomama, magistraturama i doktoratima rade na traci u proizvodnji.
Za razliku od tih doktora, magistara i profesora, koji nisu mogli da se zaposle u struci, pa su sad prinuđeni da rade u proizvodnim fabričkim pogonima, na čelnim pozicijama u ovoj državi su završeni DIF-ovci i studenti privatnih fakulteta čiji naziv prvo moraš dobro da „proguglaš“ kako bi se sjetio o čemu je uopšte riječ.
Kako bilo, zvanje i obrazovanje zaista nisu preduslov da bi neko časno, odgovorno i pošteno radio svoj posao, a najbolji primjer za navedenu tezu jeste biografija bivšeg predsjednika Urugvaja, Hozea Muhike.
Bivši gerilac i terorista, kako su urugvajske vlasti „krstile“ Muhiku početkom druge polovine 20. vijeka, pod stare dane dočekao je da bude izabran za predsjednika te latinoameričke države. Za vrijeme svog petogodišnjeg mandata na čelu Urugvaja, Muhika je širom svijeta postao poznat kao „najsiromašniji predsjednik“.
Najveći dio svoje predsjedničke plate poklanjao je siromašnima, umjesto napucanog službenog „audija“ ili „mercedesa“ vozio je svoju privatnu „bubu“, da bi se, na kraju, sam povukao iz politike. Kao zaostavština, Urugvaj je za vrijeme njegovog predsjednikovanja bio zvanično proglašen kao zemlja s najnižom stopom korupcije u Južnoj Americi.
Za razliku od Muhike, koji je od skromnog farmera, zatim gerilca i „teroriste“ dogurao do narodu omiljenog šefa države, kod nas su dojučerašnji nastavnici fizičkog vaspitanja i menadžeri s diplomama privatnih fakulteta danas uvaženi političari, ministri i multimilioneri. Ne izlaze iz napucanih službenih „audija“ i „mercedesa“, a sirotinje raje sjete se samo uoči izbora, kad im se usiljeno keze i nude 100 maraka za glas.
Neko je dobio Muhiku, a neko muve. I to one, govnare.
