Unajvećem broju svojih romana i priča Momo je pisao o nekom ljepšem, raskošnijem prošlom svijetu, uglavnom iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka, premda su se njegovi romani dešavali u sedamdesetim (Foliranti, Provincijalac), osamdesetim (Una), pa i ratnim devedesetim (Smrt ne boli).
Rođen u Sarajevu 1937. godine Momo je u tom gradu preživio Drugi svjetski rat, a 1945. sa ocem stigao u Beograd. Majka je poginula u bombardovanju Sarajeva u staroj turskoj kući kada je legla preko malog Mome i tijelom ga zaštitila od smrti. Završio je slikarstvo, ali je rano počeo da piše i objavljuje priče pod nazivom “Beleške jedne Ane” u časopisu “Bazar”.
Prva supruga Ana i on imali su dvije ćerke, stariju Anu i mlađu Jelenu. Živjeli su u Kondinoj ulici u Beogradu.
Godine 1975. upoznao sam Momu u njegovom velikom raskošnom stanu. Moja sestra Vida i njegova ćerka Jelena bile su najbolje drugarice u osnovnoj školi. Moja sestra je imala sedam, a ja petnaest godina, kada sam je pratio do kuće Kaporovih da se druži s Jelenom. Tada sam razgovarao sa Momom i rekao mu da volim da pišem pjesme. Pročitao sam mu par mojih prvih pjesama i Momo je bio veoma blagonaklon. Rekao mi je da bih mogao početi da pišem roman u takvom humorističko tinejdžerskom stilu, a da će on to redovno da prati i čita, te da mi daje sugestije. Tako sam počeo zaista da pišem roman i na neki način Momo je kumovao mojoj odluci da postanem pisac.
Počeo sam da pišem supersmiješni roman koji se zvao “Urnebes”, jer sam mislio da je urnebesno smiješan, a glavni junaci su mu bili rumunski šaneri Serenadasku i Serepopesku. Iz današnjeg ugla to je bila kolekcija brojnih dosjetki i glupavih dešavanja, a Momo je umirao od smijeha kada sam mu čitao.
Imao je veliku radnu sobu sa visokim plafonima, svu u policama s knjigama. Na tepihu pored njegovog radnog stola bio je gramofon i oko njega razbacane desetine gramofonskih ploča.
Kako sam često dolazio u stan Kaporovih, imao sam prilike da se upoznam i sa brojnim prijateljima pokojnog pisca. Ono što je čudesno, svi ti prijatelji u to vrijeme voljeli su sličnu muziku koju je Momo puštao sa gramofona; bili su to Francuzi Žorž Brasenas, Iv Montan, Žak Brel, Šarl Aznavur, Italijani Paolo Konte, Đino Paoli, Rus Vladimir Visocki, Gruzijac Bulat Okudžava, Amerikanci Frenk Sinatra, Din Martin. Gosti su bili uglavnom Zagrepčani, Arsen Dedić, Rade Šerbedžija, Igor Mandić. Upoznao me jednom i sa Zukom Džumhurom, koji mu je bio neka vrsta mentora. Puštali su me da budem u njihovom društvu, a Momo me je predstavljao kao mladog talentovanog pisca.
Jednog dana su umirali od smijeha kada je Arsen Dedić nacrtao svoju verziju porno perpetuum mobila, koji se sastoji od džinovskog šešira, golog muškarca i gole žene. Kada se muškarac uzbudi šešir, povezan s njim kanapom, padne i prekrije potpuno golu ženu. Kad prestane da bude uzbuđen šešir se ponovo podigne uvis. Muškarac ponovo ugleda golu ženu, ponovo se uzbudi, pa šešir padne preko nje. Arsen je bio ponosan na svoj patent. Ja sam bio fasciniran. Mislio sam prije toga da je Arsen samo divni romantični pjevač. Naravno da je bio i to.
Moma i njegovi prijatelji su bili zaista pravi ljubitelji života. Stoga se stalno točio viski iz kristalne boce. Momo je u to vrijeme dolazio u goste mojoj porodici i družio se s mojim ocem Ostojom. Vodili smo ga i u vikendicu, zapravo cirkusku kamp kuću na Divčibarama. Bio je oduševljen, pa je mom ocu poklonio originalni rukopis romana “Provincijalac”, koji posjedujemo i dan danas.
Tokom mojih tinejdžerskih godina viđao sam sve rjeđe Momu. Bio je veoma nesrećan što ga zvanična literarna kritika tretira kao lakog pisca. Njegovi tiraži bili su nevjerovatni. Ali Momo je želio književne nagrade.
Teško je podnosio ratne godine i iz sveg srca podržavao Srbe na svim frontovima. Bio je član Senata Republike Srpske i Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske.
Tek u poznim godinama počeo je da dobija brojne nagrade. Devedesetih sam ga viđao samo po književnim promocijama ili ponekad na splavu kafani na Adi, gdje je volio da navraća. Kasnije se oženio sa novom suprugom, Ljiljanom, i živio u Skadarliji. Rekao mi je, kad sam ga sreo u Skadarliji, da je tu došao da umre.
Momo je govorio zavodljivo kao što je i pisao. Bilo ga je sreća poznavati.
Srpskainfo
