Dakle, nakon tridesetak godina bjesomučne borbe da se unište, da se dokrajče, svi oblici odlučivanja u zvaničnim institucijama političkog sistema – stvar je završena. Konačno i neopozivo, svi bitni sadržaji politike uklonjeni su iz zvaničnih institucija i nalaze se u rukama kriminalaca, mešetara, polusvijeta, kojima pripadaju oni što su prisvojili moć. Drugim riječima, u našim parlamentima, vladama, u pravosuđu, u privredi, dakle, svuda i na svakom mjestu, ne odlučuje se ni o čemu.
Ili drugačije: odlučuje se o Ničemu. I to sve „u ime naroda“.
Primjeri su bezbrojni i trebalo bi nam dosta vremena i prostora samo da ih pomenemo. No,evo nekoliko sličica iz tzv. „političkog“ života, tek radi podsjećanja.
Još pamtimo kako su poslije višegodišnje pauze konačno održani izbori u Mostaru: poslanici su u zgradi državnog nam parlamenta čekali nekoliko sati da svoj dogovor završe dva čovjeka – dakle, šef SDA (Bakir Izetbegović) i šef HDZ BiH (akademik Dragan Čović) kako bi parlamentarcima bilo naređeno šta da misle i kako da glasaju. I glasali su za podijeljeni grad Mostar. Odmah su svi dobili aplauze i od međunarodne zajednice zbog tako epohalno obavljenog posla. Mada, moram reći i nešto sasvim lično: znam da bi takvo rješenje za taj lijepi grad i krasne ljude što u njemu žive, mogla smisliti i moja pokojna baka koja je imala samo tri razreda osnovne škole. Nije uspjela završiti četvrti razred, ali je pamtim kao sposobnu i bistru, doista vrijednu ženu.
Nadalje, izgleda da je daleko štetnije višedecenijsko djelovanje one treće političke partije, dakle, Saveza nezavisnih socijaldemokrata i njenog šefa Milorada Dodika. Nakon višegodišnjeg lažnog predstavljanja, odnosno, korištenja lažnog naziva sopstvene partije, koja nikada nije imala nikakve veze sa socijaldemokratijom, niti sa bilo kakvom političkom idejom, osim sa ideologijom diktature – karte su, posebno u posljednjih desetak godina – bačene na sto. Ili bolje reći, bačene su u lice nama običnim ljdima. Dakako, uz enormnu količinu neznanja, primitivizma i bahatosti.
Tako je, prije nekoliko godina, RTRS, kao javni servis Republike Srpske, emitovao cjelodnevni program sa predstavnicima najjače fašističke partije Francuske (sve sa prevodiocima) da bi ovdašnje pučanstvo bolje shvatilo i razumjelo kako svi trebamo biti fašisti.
A na tragu toga, koliko isti dan, Milorad Dodik je ovome dodao i još nešto: pozvao je, na toj istoj „svojoj“ televiziji, i sve one staovnike Republike Srpske koji imaju pravo glasa u Austriji, da izađu tamo na izbore i obavezno da glasaju za tamošnjeg šefa austrijskih fašista. Aferim!
Da ne govorim o tome kako su – takođe u to vrijeme – iz entitetske vlade stigli dopisi na banjalučki Univerzitet da se zabranjuje nastavnicima ove institucije da učestvuju na naučnim skupovima izvan RS, da ne bi slučajno drugima prenijeli neku od nadležnosti ove tvorevine!?
I šta se desilo? Ama baš ništa. Opšti muk, u medijima, u tzv. „akademskoj zajednici“ (mada ne znam šta ovo potonje tačno znači), nekakva zlokobna tišina… Kao i kada je Narodna skupština RS dodijelila čelniku SNSD-a i novoizabranom predsjedniku RS džeparac za ovu godinu u iznosu od tričavih 56 miliona KM! A sve to pokriveno odgovarajućim odlukama entitetskog parlamenta na čijem je čelu, recimo i to, dr Nenad Stevandić, koji je, nažalost, po struci ljekar i trebao bi imati bar malo ljudskih osobina. Ali, ne. Kao što je i njegov šef u više navrata izvršavao sopstveno političko samoubivstvo, to su učinili, eto, i poslanici u Narodnoj skupštini RS i njen predsjednik, koji su većinom podržali pomenute odluke.
Uopšte ne sumnjam da će se isto dogoditi i sa bombastično najavljenom ugradnjom klevete i pitanja narušavanja časti i ugleda i sl. u Krivični zakon RS. Koliko znam, napraviće se jedna fingirana komična javna rasprava o tome, u formi jednog besmislenog igrokaza. Da nije istinito, bilo bi nevjerovatno. Kao što je i mlađani ministar pravosuđa u ovdašnjoj vladi, uz enormnu količinu poltronstva, već unaprijed podržao naum političke partije kojoj pripada i degradirao posao koji je tek počeo raditi. Ili, još gore, time se vjerovatno pridružio i cijelom nizu političkih samoubistava u našoj maloj zemlji. Kao stariji čovjek, zbog prethodnog istinski žalim.
Ali ovakva politička praksa zatvara, baca u okove, onu prirodnu širinu i toplinu življenja, slobodu svih nas koji smo istinski ovdje. Čak se to očituje sasvim vidljivo: unazad nekoliko izbora, te izbore je dobijala Centralna izborna komisija BiH, a zna se ko je izgubio. Izgubila je cijela naša populacija, najviše ljudi koji su na javnim kuhinjama, a posebno naši tek rođeni, što se nalaze u javnim kuhinjama za bebe.
Ko se pita za to?
Pa, niko, jer se političari, već dugo, dugo bave samo time koliko „ruku“ imaju, a ne ko ih podržava. Možda će unaprijediti svoju brigu za polis, pa možda će glasati nogama ili nekim drugim organima. Znam da nama trebaju mozgovi, pametni ljudi koji nas mogu voditi naprijed.
Naravno, ako ih ovdje još ima.
(Buka)
