Ne zato što ne vole ovu republiku, nego zato što je tu ljubav odavno nadglasala borba za golim opstankom. Tačnije, svakodnevno balansiranje između onoga što zarade i onoga što moraju da potroše, i to samo da bi preživjeli.
A mnogo je takvih… Čak dvije trećine radne snage zarađuje ispod prosječne plate od nekih 1.500 KM, dok su se mjesečni troškovi života popeli na 2.800 KM?! Minimalac od sledeće godine 1.000 KM…
Iz Savez sindikata Srpske poručuje da bi plata od 2.000 KM bila dovoljna za dostojanstven život.
Nažalost, ovaj iznos granica je između pristojnog i preživljavanja. Jer, sve ispod toga znači stalno prebrojavanje svake marke od prvog do prvog, stalni grč hoće li biti za bilo šta što nije – hrana. Još je žalosnije što ispod pomenutog iznosa radi ogromna većina zaposlenih u Srpskoj, kojima 2.000 KM ne da djeluju nedostižno, nego kao neka priča iz domena naučne fantastike.
Ipak, svi oni maštaju da će se, danas-sutra, i na njihovim računima krajem mjeseca naći neka pristojna svota, kojom će iz borbe sa poskupljenjima, napokon, izaći sa nešto para u novčaniku.
Do tada, inflacija, koja doslovno pojede svako povećanje zarada, i dalje će plate pretvarati u podsjetnik koliko brzo novac gubi vrijednost i koliko iz mjeseca u mjesec sve dublje tonemo u siromaštvo. Jer, troškovi samo rastu, pa ko dokle izdrži…
Činjenica je da radnik u Srpskoj više ne računa koliko zarađuje, već koliko može preživjeti od onoga što krajem mjeseca dobije. Na to se nadovezuje gorka činjenica da tri četvrtine zaposlenih i dalje prima manje od 2.000 KM, a dvije trećine ispod prosječne plate, koja bi u svakoj normalnoj zemlji bila polazna, a ne krajnja tačka.
Sindikalci su u pravu kada kažu da bi veća plata zadržala radnike u Srpskoj i to nije nikakva filozofija. Ljudi, naime, ne odlaze jer vole tuđu zemlju… Odlaze zato što ovdje ne mogu o(p)stati. Odlaze jer im, nakon plaćenih računa, izmirene rate za kredit i kupljenog brašna i ulja, ostane samo briga.
Dok sindikalci poručuju da će bitka za poboljšanje radničkog standarda biti neprestana, poslodavci odgovaraju da bi i oni bili presretni kada bi minimalac bio 2.000 KM. Ali, ništa od tog, dok privreda ne krene naprijed, dok se ne osavremenimo, dok ne krenemo da ulažemo u istraživanja… U prevodu – ne lipši magarče do zelene trave!
I dok jedni računaju koliko bi radniku trebalo za „dostojanstven život“, a drugi koliko im ostaje nakon poreza i doprinosa, Srpska vodi odsudnu bitku u kojoj neće biti pobjednika…
Jer, sve i da nekad postanemo pravi El Dorado, nikada nećemo moći da nadoknadimo ono što trenutno gubimo. A to su sposobni mladi ljudi, koji sa cijelim porodicama bježe odavde.
Sve i da, jednom, ta famozna plata bude za jedno veliko uau – badava, neće imati ko da joj se obraduje.
Autor: Maja Radoja
