Baš ovih dana studenti, pred početak nastave, mogu da nauče lekciju koju ne mogu naći u udžbenicima. Kako preživjeti sa budžetom koji ne pokriva ni osnovne potrebe.
A kao da im nije već dovoljno stresno. Kreću u jedan novi period. Novo orkuženje, ljudi, prostori. Pa već na startu ih dočeka učenje važnih lekcija i izvan amfiteatra. Kako pronaći stan, hoće li roditelji moći svakog mjeseca da plate tu stanarinu. Jer, 400 ili 500 KM treba samo za skromne stančice. A roditeljima plata nešto više od 1.000. Ako imaju posao.
Čekanje na stan koji mogu da priušte učiće ih strpljenju i kreativnosti. Ali nemojte misliti da studenti nisu prilagodljivi. Život u novom gradu sa minimalnim budžetom doprinosti otpornosti i snalažljivosti. Tu lekciju će morati na startu da savladaju. Za čistu desetku.
Kada se spomenu nadležni, ko kaže da ih nema. Tu su oni, da podrže ove mlade nade, sa mnogo lijepih riječi i ohrabrenja. Vazda svima puna usta obrazovanja. Da li je ikada palo na pamet, mada znamo da je u ovoj zemlji to teško izvodljivo, da se razmisli o subvencijama za stanovanje. Ne mogu svi u studentske domove, pobogu!
Ne treba neka velika škola da se shvati kako se broj studenata smanjuje, a da su fakulteti sve prazniji. Ode mladost da potraži sreću u inostranstvu. Da ih nakon studija obraduje posao od kojeg mogu da žive.
Onima koji su ostali, divimo se što su još uvijek ovdje. Prkose visokim cijenama stanarinama i neizvjesnoj budućnosti.
Jer, ko zna, možda je sve ovo samo priprema za neki još teži nivo igre života? Hvala vam što mladima ništa ne olakšavate. I što su ono, što bi trebalo da su najbezbrižnije godine, sve samo ne to.
