Da bi prosječna četvoročlana porodica otišla na godišnji odmor na more potrebno je i nekoliko hiljada marka. Dok se pronađe smještaj, plati gorivo, putarine ili avionska karta, pa uz to dodaju cijene svih đakonija koje su potrebne za djecu na plaži, debljina novčanika mora biti pozamašna.
Kada se tom spisku dodaju troškovi hrane i pića, konačna cifra bude zastrašujuća.
Tako je za četvoročlanu porodicu za 7 dana, a zavisno od lokacije, u prosjeku potrebno oko 2.000 do 2.500 KM. Dobroj većini stanovnika u Srpskoj je taj odlazak na more misaona imenica.
Međutim, ipak se ona stara narodna poslovica “ne jede pitu ko ima nego ko je naučio” pokazala još jednom tačna. Tome svjedoči podatak iz turističkih agencija, gdje se građani mahom odlučuju za jednodnevne izlete na more, da bar na kratko osjete so. Za takvim aranžmanima je navala, jer putovanje u Makarsku, Tučepe ili Baške vode maksimalno plaćuju 50 KM.
I tako, dok mnogi sklapaju kraj sa krajem, bave se raznim kalkulacijama i smišljaju načine kako da dođu do mora, sa druge strane postoje oni što imaju izuzetno velika primanja na mjesečnom nivou, a nemaju ništa. Sasvim slučajno dođoh do informacije da u Srpskoj postoje oni koji u pojedinim državnim institucijama (a koji nisu na “bitnoj funkciji”) primaju mjesečnu platu od 3.000 KM i više. Da stvar bude gore, ne prikazuju pravo stanje, “ne putuju i ne kupuju”, a primanja mahom kriju od ukućana sa kojima žive.
Svakom svačije, ali bilo bi lijepo da oni koji imaju pomognu onima koji nemaju i da sva djeca ovog svijeta bar jednom u životu osjete kako je otići na more. Nije more ući u vodu i okupati se, sama suština se krije u putovanju do njega i druženju s roditeljima, a kasnije i prijateljima. Jer spas leži u priči, a bez toga i, generalno, empatije među ljudima nema ništa.
Autor: Jana Kezić
Srpskainfo
