Neko će reći da je to normalno u svim državama. Jeste, ali ne ovako, ne na ovaj način.
Faris Pendek (19) ubijen je u Sarajevu nakon svađe zbog nesporazuma u saobraćaju. Nije se petljao u svađu, ostao je da sjedi u autu, jer je majci obećao da će se brzo vratiti kući.
Upucao ga je sugrađanin, policiji poznat od ranije.
Kada je neko poznat policiji u BiH, to znači da je još bahatiji i da se ne boji zakona, jer nijedna kazna nije bila dovoljna da ga odvrati od sljedećeg zločina.
Jedna majka je u trenutku ostala bez sina, bez života, jer mu je bahati nasilnik, poznat policiji, pucao u prsa.
Čija majka i dijete su sljedeći?
Malo kasnije, u Doboju, supruga Andrea Knežević odlučila je da sa ljubavnikom i tinejdžerom Draženom Lazarevićem (19) ubije supruga Sašu Kulišića (44) s kojim je imala dvije maloljetne kćerke.
U svirepo ubistvo je, prema posljednjim informacijama, upetljana i kćerka (14). Užas i nevjerica. Komšije kažu da su svi bili dobri, da su pozdravljali i pomagali, ali niko, naravno, ne zna šta se dešavalo unutar četiri zida njihove kuće.
Djeca su preko noći ostala i bez oca i bez majke i pitanje je kakav će njihov put u ovakvom sistemu biti i kakav će život imati, a posebno što je jedno označeno i kao saučesnik.
Ubistva u Sarajevu i Doboju samo potvrđuju ono što psiholozi govore već gotovo dvije decenije, a to je da niko ne mari za mentalno zdravlje građana.
Po ustaljenom šablonu, svi osuđuju i traže glave odgovornih nakon svake tragedije, spremni su i sami da presude.
Samo rijetki, i to uzalud, ukazuju na uzroke, na korijen odakle je zlo niklo i nema namjeru stati.
Pucamo po svim šavovima odavno i tragedije su nažalost neminovnost kada se živi u poremećenom sistemu. Jedino pitanje koje se postavlja jeste, ko je sljedeći.
Do kada ćemo ovako živjeti, to zavisi isključivo od nas.
Nikola Morača
Srpskainfo
