Kič je neka vrta trivijalnog predstavljanja stvarnosti kao umjetničkog djela. Kultura selfi fotografija je u našem vremenu najbolji primjer.
Ljudi vole da se slikaju na plažama ili pred lijepim pejzažima, te smatraju to za ličnu vrhunsku umjetnost. Politički performansi radi ličnog marketinga povremeno su paradigma vrhunskog kiča. Na primjer, u kampanjama često fotošopirani političar otvara nekakvu fabriku, presijecajući srebrnu vrpcu pred nasmijanom svitom u firmiranim odijelima i haljinama.
Sve do devedesetih godina XX vijeka važilo je vrlo rašireno uvjerenje da je kič apsolutno protivan svijetu umjetnosti. Međutim, estetski kriterijumi iz Kantove “Kritike moći rasuđivanja”, iz kojih su mnogi teoretičari, poput Gica ili Dorflesa, zaključili da kič svodi intelektualno apstraktne dimenzije umjetnosti na predmet koji pogoduje ljudskim niskim osjećanjima, danas su definitivno prevaziđeni.
Problem je nastao u trenutku kad su mnogi shvatili da je najkitnjastiji oblik barokne umjetnosti – rokoko, zapravo možda kič. Umjetnost devedesetih upravo se direktno naslanja na nasljeđe rokokoa i mnogi umjetnici devedesetih su vrlo ponosni kad njihove radove kritičari krste kao neobarok. U pitanju su zaista neki od vrhunskih umjetnika ovog vremena – reditelji poput Žan Žak Benea, Pitera Grineveja ili Džona Votersa, slikari poput Džef Kunsa ili Potkina.
Italijanski kritičar Renato Barili u svom eseju “Prema hladnom baroku”, koji je izazvao burne reakcije na venecijanskom bijenalu 1990. godine, apeluje da strogi kritičari istorije umjetnosti preispitaju svoj odnos prema kiču u smislu da se oslobode apsolutno negativnog stava prema njemu. Pišući o Kunsovoj instalaciji na Apertu, Barili objašnjava da je nemoguće današnjim umjetnicima da se oslobode nasljeđa nagomilanog kiča u modernim vremenima, izuzev da se svjesno distanciraju od njega načinom na koji će ga preoblikovati u umjetnički izraz.
Odsustvo emocija u djelima umjetnika Barili naziva “hladnim” principom. Hladni princip je upravo karakteristika mnogih umjetnika devedesetih, koji svoju samosvijest izdižu iznad svega, pa često i iznad umjetničkog djela. Dakle, u pitanju je sasvim posebna vrsta svijesti, koja omogućava umjetnicima da stvarajući svoja djela u isto vrijeme budu u njima i van njih. Svijest umjetnika o nagomilanom kiču koji nas okružuje možda je upravo dovoljan povod za nastanak novog stila umjetnosti kome prisustvujemo, a nismo još uvijek vremenski distancirani da bi shvatili da nam se baš nova umjetnost događa.
Autor: Vladimir Đurić Đura
Srpskainfo
