Komentari onih koji su ovu zemlju napustili ne govore samo o novcu. Govore o nepravdi. Da ne mogu da gledaju kako oni sa kupljenim diplomama i politički podobni upravljaju.
Treba li da čudi što neki, bez zadrške, kažu da bi krenuli odmah, bez kofera. Ili da su davno otišli i da se nikada neće vratiti.
Neki su zemlju napustili početkom devedesetih i tvrde da danas sebi ne dopuštaju ni razmišljanje o povratku. Drugi su priliku iskoristili prije nekoliko godina i odlazak nazivaju najboljom odlukom u životu. Za njih je BiH ostala mjesto emocije, uspomena i godišnjih odmora, ali ne i svakodnevnog života.
Dolaze „da odmore dušu“, grade kuće na ognjištu, ali sigurnost, plata i budućnost su negdje drugo.
Mnogi priznaju da bi otišli da su mlađi. Drugi srećni što su im djeca nisu ovdje. Ali, slika nije jednostrana.
Ima i onih koji BiH ne bi mijenjali ni za šta. Ljudi koji kažu da nigdje nema rahatluka kao ovdje, da su bili vani pa se vratili, da su dobili vizu, ali nisu mogli otići. Svjesni svakodnevne borbe, poskupljenja, neizvjesnosti i loših politika, biraju da ostanu. Ne zato što im je lako, već zato što osjećaju pripadnost, jer vjeruju u ljude, solidarnost, u nešto što se ne može izmjeriti standardom.
Između onih koji odlaze i onih koji ostaju nalaze se umorni, razočarani, ali emotivno vezani. Ljudi koji vole ovu zemlju, ali su iscrpljeni politikom, nacionalizmom, nepotizmom i stalnom borbom za osnovnu sigurnost.
Izbor između odlaska i ostanka danas nije pitanje hrabrosti ili kukavičluka. To je pitanje preživljavanja, dostojanstva i vjere da se ovdje ipak može živjeti.
Autor: Željka Knežević
Srpskainfo
