Izborni trikovi – Zlatnik za predsjednika

Izborni trikovi – Zlatnik za predsjednika

I pored intenzivne medijske hajke i kontinuirane demonizacije od strane bivšeg kriminalnog režima, Srpska pravoslavna crkva uživa najveći ugled kod građana Crne Gore. I  raspolućeni DPS nakon sukoba između počivšeg Momira Bulatovića i još aktuelnog predsjednika Đukanovića, tražio je podršku Mitropolije crnogorsko primorske da bi pobijedio suparnički SNP.

Đukanović, deklarisani ateista i bezbožnik, preko noći je uprepodobio svoj odnos prema crkvi,  smjerno pristupajući ćivotu Svetog Petra Cetinjskog sa želјom da ga blagoslovi sveta desnica mitropolita Amfilohija. Celivajući krst, Đukanović je rekao  da je svjestan značaja i uloge Mitropolije crnogorsko primorske u istoriji stvaranja Crne Gore.

To istorijsko “prosvetlјenje” Mila Đukanovića, bila je još jedna u nizu njegovih obmana. To licemjerno rukolјublјe označava početak njegove apsolutne moći. To moralno metanije ( duboki naklon u molitvi) snishodlјivog gubitnika biće zabilježeno kao rađanje  duge tamne noći Crne Gore.

Pobjedom nad razumnim profesorom Momirom Bulatovićem započela je   sumorna epohe vladavine Mila Đukanovića, obležena raznim aferama, ubistvima, prebijanjem i likvidacijama novinara, vladavinom terora, krvavim – Kolumbijskim obračunima narko klanova…

Borba za naklonost crkve traje i danas naročito predizbornom periodu i nije izostala ni uoči lokalnih izbora u Nikšiću.

Ugledni kolumnista ovog portala, Jovan Lakićević, zapaža da fotografija vladike Joanikija uoči izbora u Nikšiću, između premijera Krivokapića i predsjednika parlamenta Bečića, nije bila bez uticaja na konačan rezultat izbora.

“Vladika Joanikije je podržao Bečića i Krivokapića”, rekao mi je prijatelј iz Demokratskog fronta.

“Kako?”, pitam iznenađeno.

“Primio ih, zajedno sa  nosiocem liste “ Mir je naša  nacija” Momom Koprivicom, na dan izborne tišine u Nikšiću“.

“Zar je mogao da zatvori vrata predsjedniku parlamenta i premijeru, zaboravlјaš da je primio i lidere DF-a te da se fotografisao kod srpskih birača, sa  ne baš popularnim Medojevićem”, uzvraćam dok mi se ređaju scene, jedne slične izborne manipulacije, s’ kraja“ devedesetih.

Čekao sam jednog četvrtka krajem novembra, daleke, 1997.godine. na surčinskom aerodromu, da sleti avion iz Soluna.

Izlaze putnici, hol se prazni, taksisti galame loveći dobro platežne mušterije, pored nezaintersovane policije. Aerodromski taksisti su poseban vid dobrodošlice za putnike u Beogradskoj vazdušnoj luci.

Vrijeme promiče, monah Mitrofan Hilandarac se ne pojavlјuje. Pokušavam da provjerim da li je dostupan, čuli smo se uoči polijetanja iz Soluna.

Nakon sata, stiže obaveštenje sekretarice generalnog direktora Diposa, da je ovaj mudri i odmjereni monah Hilanadrski, sa VIP ulaza aerodroma odvezen na sjednici Odbora za obilježavanje 800 godina manastira Hilandar, te da mi je poručio da, oko pola četiri, dođem u diplomatsku koloniju. U povratku razmišlјam o motivu tako ekspednog dočeka i odlaska automobilom pod pratnjom. Stižem u dogovoreno vrijeme, nestrplјiv da saznam razlog današnjeg “kidnapovanja” oca Mitrofana sa aerodroma.

Pozdravlјamo se  on se izvinjava uz opasku da je pod pratnjom osoblјa izveden iz aviona do automobila.

“ Znaš gde sam bio?”, pita mešavinom zbunjenosti i čuđenja.

“ Odvezli su me sa aerodroma direktno kod gospodina Miloševića”, nastavlјa.

“ Sa kim?”, pitam začuđeno, naslućujući šta se dogodilo i zašto sam zaobiđen.

Sproveli su ga u epicentar izborne trke za predsjednika Srbije. Direktor Diposa, kum socijalističkog kandidata za predsjednika Srbije, rukovodio je građevinskom obnovom Hilandara, raspolagao ogromnim budžetom.

“ Podržali ste Milutinovića, u trci za predsjednika”, govorim nervozno.

“Kako?”, uvlači glavu u ramena, šireći ruke.

“Mislim da ste već postali glavna medijska zvezda”, kažem tražeći pogledom dalјinski upravlјač za te-ve.

“ I mene je iznenadilo veliko prisustvo novinara i snimatelјa. Mislio sam da su zbog nekog važnijeg pozvani”, gotovo pravdajući se reče otac Mitrofan.

“Danas ste vi bili važni. Sada ćete videti, na BK TV za koji minut kreću vijesti”, uzvraćam ustajući da nađem dalјinac.

Udarna vijest je sljedeća:

“ Danas je prvi epitrop manastira Hilandar, otac Mitrofan, predsjedniku Savezne Republike Jugoslavije, Slobodanu Miloševiću povodom obeležavanja jubileja 800 godina nastanka ovog srpskog manastira na Svetoj Gori, u prisustvu Milana Milutinovića, uručio jubilarni zlatnik Hilandara”.

U večernjim časovima na svim televizijama otac Mitrofan i zlatnik činili su glavnu vest.

Sledećeg dana naslovne strane objavlјuju najave sa fotografijama Hilandarca -antikomuniste sa predsednikom SRJ i budućim predsednikom Srbije.

Bratstvo manastira se ograđuje od tog “samovolјnog” čina svoga sabrata.

“ Nadamo se da taj nerazumni postupak našeg sabrata, neće pomoći bezbožničkim komunističkim vlastima, da još jednom obmanu pravoslavni srpski narod”, stajalo je u saopštenju.

U crkvenim krugovima kreće hajka na Mitrofana. Provokativni naslovi kao i osude pojedinih episkopa, onespokojavaju ovog razboritog monaha, veterana iz Drugog svjetskog rata.

Pismo vladike Atanasija  Jevtića, upravi i monasima Hilandara, izaziva kratkotrajni raskol u manastirskom bratstvu.

Miloševićev “desant na Hilandar“ početkom devedesetih ostavio je mučan utisak kod hilandarskih crnorizaca.

Emigrantska štampa od Birmingema, do Čikaga i Toronta osula je palјbu po ovom uglednom Svetogorcu.

Boljele su ga osude ratnih drugova, najviše Bore Karapandžića i Marka Markovića.

Otac Radovan Bigović je nakon istupa vladike Atanasija, u “Blicu”, objavio članak o davanju, pitajući se može li se čovjek osuditi za najvelikodušniji gest – davanja.

Vladika Atanasije Jevtić uzvraća palјbom :

„ Da li treba nagraditi one koji teroristima na Kosovu i Metohiji daju oružje da ubijaju Srbe? I to je davanje“, poručuje Atanasije.

Tenzije rastu, Jovan Plamenac, tada upravnik Hilandarskog misionarskog centra u Baru, odlazi kod mitropolita Amfilohija da mu objasni novonastalu situaciju kao i potrebu gašenja “požara” u Hilandaru. Odlučio sam da otputujem u manastir Tvrdoš, kod vladike Atanasija.

“ Što braniš Ljotićevce?”, napada me čim sam saopštio razlog posjete.

Taktiku znam, prvih desetak minuta ide rafalna vatra. Čovjek raskošne pameti i prebogate narativnosti teško je obuzdavao svoj temperament, koji je širina njegove duše utapala pastirskom toplinom i brzim pokajanjem.

Nakon prve bujice, objasnio sam mu da starac Mitrofan nije poklonio Hilanadrski već zlatnik Odbora za obilježavanje jubileja 800 godina manastira.

Tasa, kako smo zvali vladiku Atanasija, nakon duge tirade, ipak me je saslušao i na kraju pristao da napiše pismo pomirenja hilandarcima. Uspio je da nađe ubjedlјive  riječi, prihvatlјive mladim pobunjenim monasima. Razlog nezadovolјstva bratstva je bila upravo manipulacija da je zlatnik manastirski, te da Sabor staraca ( Uprava manastira) niko nije konsultovao. Zlatnik je izliven u Kovnici novca po nalogu državno- crkvenog Odbora za obiljezavanje osam vijekova Hilandara.

“Ja sam u torbi imao nekoliko primjeraka tek štampane knjige “Ikone manastira Hilandara” , izvadio sam primjerak da uručim Miloševiću. Ne ide se kod predsjednika praznih ruku. Kada smo stigli na stočić pored moje stolice stavio sam knjigu, u nekom trenutku mi je gospodin Milutinović tutnuo u ruke zlatnik uz molbu da uz knjigu uručim i zlatnik”, pravdao se zbunjeno starac Mitrofan.

Mišo Vujović

CATEGORIES
Share This

COMMENTS