Ono što oni nazivaju šurovanjem sa režimom, on naziva političkom mudrošću.
Nekad je bio simbol otpora, danas politička enigma. Nekad je kidao asfalt i živce vladajućima, danas kida opoziciju. Čiji je? I zna li on uopšte odgovor na ovo pitanje?
Ako je suditi po njegovim posljednjim koracima, čini se da sve manje hoda s opozicijom, a sve više ispred nje. I ne zbog toga što zna kuda ide, već zato što želi da svi ostali idu za njim.
Ali, ne lezi vraže.
Njegove odluke danas donose više aplauza u Laktašima, nego u redovima opozicije. Ili, još gore, u redovima partije na čijem je čelu.
Dok je nekad galamio i kidao, danas sve manje politizuje, a sve više stilizuje.
Društvene mreže, na kojima je nekad rastao, danas je, čini se, prerastao.
Medije, koje je jurio i molio za prostor, sada profesionalno ignoriše. Danas je teže doći do njega, wanna be predsjednika, nego do samog predsjednika.
Da li ga je moć oblikovala ili se on sam preoblikovao da bi joj bio po mjeri?
Možda je on samo ispred svog vremena. Možda je prerastao sam sebe, pa se ne snalazi u vlastitoj političkoj koži.
Legalizuj nelegalno, ignoriši očigledno.
Dok se kiti podrškom 50.000 Banjalučana, pravi kilometre po Republici Srpskoj, ne bi li se okitio nekom novom funkcijom. A ako je suditi po ambiciji, nije isključeno da će, ukoliko do toga dođe, zagovarati zakon po kojem jedna osoba može biti i predsjednik i premijer i član Predsjedništva. Ako i to, uopšte, bude dovoljno.
Umjesto pompezno najavljivanog porodičnog stabla, čini se da je posadio simbiozu. Jer, ako već nije bio dovoljno jak da iščupa korijen korupcije, bar je pronašao hladovinu.
Mudro i zrelo, nema šta.
Autor: Sanja Krasić Božić/Srpskainfo
