Iopet čudo da niko nije poginuo.
I opet – od institucija najmanje informacija.
Nije vozač samo prekršio zakon. Nasrnuo je na sve nas koji hodamo, prelazimo ulicu, vozimo dijete u vrtić.
Ne, nije on „napravio grešku“. Za njega je Banjaluka poligon, ne grad. Tu se ne živi, tu se demonstrira moć. Skupi automobili, zatamnjena stakla, visoko podignute glave, nečija djeca ili rođaci i nula posljedica.
Ko je vozio automobil? Da li je bio pod dejstvom alkohola ili droga? Čije je vozilo? Kakvu kaznu može da očekuje? Da li će žena, koja je izbjegla smrt, dobiti bilo kakvu pravnu ili psihološku pomoć?
I zašto to ne znamo?
Javnost bruji, gnjevno komentariše, a nijedan odgovor na ova pitanja nemamo. Kada se institucije ne oglašavaju, ljudi popunjavaju tišinu vlastitim zaključcima. Koji su istiniti ili ne.
I šta se čeka? Da sve prođe, pa da se zaboravi? Nije ovo nikakva teorija zavjere. Ovo je realnost u kojoj živimo.
Ćutanje institucija nije samo birokratski nemar, to je poruka. Da postoje ljudi iznad zakona. Da je u redu divljati ako znaš nekog ili si nečiji. Da se život običnih građana ne računa.
A najopasnija poruka? Da se ovakve stvari mogu ponoviti. Već danas, večeras.
Bahatost nije mentalitet, već dozvoljena agresija. Nema tu kulture vožnje. Nema „neodgovornog ponašanja“.
Javnost ne traži ni spektakl, ni linč. Traži se ime, prezime i kazna. Jer danas kružni tok sutra može da bude školsko dvorište. Zato, imena na sto. I zakon na djelo. Dok još nije kasno.
Autor: Željka Knežević/Srpskainfo
