IDE GAS Deset godina

IDE GAS Deset godina

Kraj je godine, pa ljudi prave neke interne preglede i revizije. Nije sada da se to ikog posebno tiče osim mene, ali, eto, palo mi je na pamet: 2022. će se navršiti punih deset godina otkad sam se preselio u Beograd. Mala stvar za čovječanstvo, a velika za mene, kako bi se reklo.

Svašta je stalo u tih deset godina. Kad se prisjetim 2012, ne samo da sam bio deset godina mlađi, nego sam se tek bližio trideset i petom rođendanu, još sam spadao u one “mlade” u većini oficijelnih formulara. Možda sam se zato i usudio da pokušam da počnem život iz početka u sasvim novoj sredini, bez državljanstva, bez posla, bez krova nad glavom, bez ušteđevine, samo sa košuljom na sebi, što u jednoj pjesmi reče Brus Springstin.

Dosta se toga promijenilo i bilo je istovremeno i lakše i teže nego što sa strane može izgledati. Relativno brzo sam rekao samom sebi da se nipošto neću osvrtati, što reče Springstin u istoj pjesmi, pa tako i nisam, mada je bilo ljudi koji su mi govorili da sam otišao sa gotovog na veresiju.

Privlačnost nostalgije

U tih deset godina moj život je išao putanjom kojom je išao. Da nisam prešao u Beograd, išao bi nekom drugom putanjom. Ja, naravno, ne mogu bespogovorno znati kakva bi ta putanja bila. Meni je ova sadašnja iz ove sadašnje perspektive dobra, ali iz neke druge perspektive možda bi i neka druga bila bolja. Ima tu, međutim, jedna važna razlika. U stvarnosti je jedina moguća putanja, ova na kojoj se nalazim. U alternativnoj stvarnosti moguće je da paralelno postoje putanje koje bi u stvarnosti jedna drugu isključivale. U eseju o “istoriji vječnosti” Borhes kaže da je ljepota nostalgije u tome da u njoj paralelno egzistiraju mogućnosti koje bi u stvarnosti jedna drugu isključivale. Otud i postoji ta neodoljiva privlačnost nostalgije.

A opet hvatam samog sebe da nemam nikakvu nostalgiju za Sarajevom. Nije da mi Sarajevo nije u lijepom sjećanju. Nije da Sarajevo nije prepuno ljudi koji su mi dragi. Nije da mi je omrzlo petnaest-šesnaest godina koje sam proveo u Sarajevu. Samo što imam osećaj da su svi oni negativni trendovi koji su prije deset godina u tamošnjem javnom životu postojali tek u potencijalu u međuvremenu stigli skoro do vrhunca.

Dok sam još živio u Sarajevu, pisao sam o tamošnjem “festivalu jednoumlja”, o strašnom društvenom pritisku da sve osobe koje participiraju u javnom životu o ključnim političkim pitanjima misle isto. Ima tamo javnih ličnosti koje drukčije gledaju, primjera radi, na poziciju religije u društvenom životu ili o pravima LGBT populacije, ali kad je riječ o genezi ratnog raspada Jugoslavije ili prirodi rata u Bosni i Hercegovini, tu se ne toleriše nikakav inokosan stav. Svaka takva izjava priziva reakcije o kakvim je u ponešto drukčijem kontekstu onomad govorio pokojni advokat Srđa Popović: “Histerični ton kojim se reaguje na ovu izjavu – histerični ton u smislu kliničke histerije, to ne kažem u metaforičnom smislu. Kada imate jedan snažan unutrašnji konflikt, onda stalno pazite da neko u to ne pipne, jer ako pipne, reagovaćete napadom i to teatralno, histerično, senzacionalno, iz sveg glasa – to je histerična reakcija”.

I onda mi posebno bude zabavna opsesivna posvećenost mojih javnim nastupima dvojice ljudi koji su bukvalno decenijama žarili i palili sarajevskim javnim životom. Dva imenjaka koja se u doba vlastitih dana ponosa i slave međusobno nisu podnosila, dva urednika koja su od svakog četvrtka popodne određivala smjer javnog života u Sarajevu i okolini, već godinama su marginine margine margina. Sada jedan uređuje portal manje čitan i popularan od prosječnih blogova iz Čelinca, Maglaja ili Posušja, dok se drugi predstavlja kao advokat, mada zlobnici tvrde da su mu osnovne studije trajale toliko da se zaglavlje fakultetskog indeksa mijenjalo najmanje tri puta. Jedan piše neke tužne ispovijesti koje liče na terapiju u duševnoj bolnici, a tepa samom sebi da su žanrovski to kolumne, dok druge vileni po “Tviteru”. Od muke su jedan drugog zavoljeli, a obojici jako idem na živce.

Pogled u ogledalo

Nisam tu važan ja kao ja, nego sam tek neko ko u javnosti negira njihove fantazmagorije. Ti ljudi i njihova klika bez imalo ironije pišu o Sarajevu kao gradu “organske tolerancije”. Taj spoj pridjeva i imenice sugeriše zapravo da su i oni barem podsvjesno u stanju prepoznati kakva je to budalaština. Izvan konteksta prehrane, pridjev “organski” se najtipičnije koristi u frazi kad neko za nekog kaže da njega ili nju “organski ne podnosi”. Kad uz imenicu “tolerancija” lijepiš pridjev “organski”, to je u najmanju ruku vrlo indikativno.

Ima nečeg u sarajevskom javnom životu što podsjeća na sektu u smislu da ne postoji ništa što može da ih poljulja u njihovom osjećanju da su najveće nevine žrtve u zapamćenoj istoriji. I kao što u literaturi postoje primjeri sekti gdje su članovi ubijeđeni da tačno određenog datuma dolaze vanzemaljci da ih spasu od apokalipse, pa kad se ne pojave, to njihovu vjeru samo uvećava, pošto su ubijedili sebe da su upravo svojom molitvom spriječili apokalipsu, tako ni očigledne geopolitičke promjene ne mogu da navedu “političko Sarajevo” da odustane od vlastitih zabluda.

I prije deset godina su me moji stavovi činili drastičnom manjinom u Sarajevu, ali do danas su skoro svi ljudi koji su tada slično javno razmišljali takođe otišli iz Sarajeva. I to je u redu i to u nekim drugim okolnostima ne bi trebalo mistifikovati niti tome pridavati preveliku važnost. Problem je, međutim, da sarajevska javnost nije u stanju da se pomiri s tim odlascima. Prije desetak godina mi se činilo da Miljenko Jergović, recimo, pretjeruje kad kaže da se povukao iz Sarajeva, da je cijeli tamošnji literarni “ring” prepustio svojim protivnicima, ali da njima to nije dovoljno, nego da mu iz tog praznog ringa dobacuju i prozivaju ga. Jer oni znaju da njima nema pobjede ako potpuno ne izbrišu prošlost. Sada vidim da je tu posve u pravu.

Ljudi koji opravdavaju atmosferu u kojoj je normalizovano da jedan Nele Karajlić, koji se nikakvim angažmanom i nikakvim huškačkim izjavama nije ni o kog ogriješio, u svom rodnom gradu ne može ni kafu da popije, popuju drugim gradovima o otvorenosti i toleranciji. Bilo bi korisno, prvenstveno za njih same, da se pošteno pogledaju u ogledalo. Nije još uvijek problem pronaći nove naivne strance koji će vjerovati u bajku o “evropskom Jerusalimu”, problem je ta bizarna uvjerenost da je biti replika “neuralgične tačke planete, grada (…) u kome svakodnevno neko gine zbog pogrešne religije” (Tarik Haverić) nešto dobro i zavisti vrijedno.

Glas Srpske

CATEGORIES
Share This