Onaj mirisni hljeb, od kojeg smo kao djeca kidali okrajak i jeli od prodavnice do kuće, danas se u mnogim porodicama štedi. Jer su naše pekare postale svojevrsne oaze skupih delicija, a hljeb odavno prestao da bude osnovna namirnica.
Umjesto toga, postao je simbol statusa koji neki ne mogu da si priušte. Dok cijena brašna pada, pekari su odlučili da svoje proizvode podignu na nove visine. Očigledno, u ovom ludom ekonomskom okruženju, logika više ne važi.
Kako je moguće da, dok brašno postaje sve jeftinije, cijene pekarskih proizvoda rastu? Pekari su se, izgleda, pretvorili u kreativne ekonomiste, a svaka nova veknica postaje još jedan dokaz njihove neograničene slobode da određuju cijene. I kome pada na pamet da kontroliše te “male poslovne subjekte” koji slobodno oblikuju tržište po svom nahođenju.
Koliko smo puta čuli, dok je hljeba nećemo biti gladni. E, pa ima hljeba, pune su ga pekare i rafe u marketima, ali po kojoj cijeni. I ko (ne)može da ga priušti?
Pekari su očigledno otkrili recept za uspjeh: malo brašna, mašte i cijene koje nadmašuju sve razumne granice. Možda oni imaju neku vlastitu ekonomsku teoriju koju običan smrtnik nikada neće razumjeti. Ali, osjeti po svom tanušnom novčaniku.
Nadležni, čini se, imaju važnijih briga od toga da se bave nečim tako banalnim kao što je kontrola cijena proizvoda koje uzimamo.
U ovom ludilu, gdje hljeb više nije simbol domaće kuhinje nego predmet diskusije, moramo se zapitati – do kada ćemo tolerisati ovakvu situaciju!? I kome, pobogu, da se obratimo?
