Izato političke izjave o „ozbiljnoj zabrinutosti“ zvuče kao loša šala. Kao da se smog pojavio prekjuče. Kao da građani nisu to udisali, ljekari upozoravali, stručnjaci objašnjavali, a mjerni podaci vrištali crvenim bojama svake zime.
Za 20 i više godina se moglo uraditi mnogo toga. Nije. Umjesto toga, naučili smo da živimo s dimom, kao s nekom klimatskom sudbinom.
Statistika, neumoljiva i crna, pokazuje da smo među zemljama s najvišom stopom smrtnosti od posljedica zagađenog vazduha. U tom društvu nije utješno biti „ne najgori“. Blizu dna je i dalje dno.
A naši političari sad govore kao da otkrivaju novi problem. Kao da smog nije bio ovdje i prošle i pretprošle godine i one prije njih. Kao da nisu upravo oni i prethodnici, upravljali sistemom u kojem se ništa suštinski nije mijenjalo.
Mjere koje se sada najavljuju zvuče razumno na papiru. Filteri, električni autobusi, zabrana vatrometa, strože kontrole. Problem je što im malo ko vjeruje. Ne zato što su loše, nego zato što se povjerenje ne gradi izjavama za medije, već kontinuitetom. A njega nije bilo.
Vazduh se ne čisti u jednom mandatu, ni jednim saopštenjem. Ni iznenadnim pokazivanjem zabrinutosti, govorancijom da je stanje neprihvatljivo, a odgovornost i lokalna i republička.
Magla je geografska činjenica. Smog nije. Kotlina ne mora značiti gušenje. Zagađenje je posljedica loših odluka, odsustva dugoročnih politika i spremnosti da se zdravlje građana godinama žrtvuje zarad političkog komfora. Čak i pravo na zdravu životnu sredinu, koje je proglašeno osnovnim ljudskim pravom, kod nas je ostalo mrtvo slovo na papiru.
Ali, posebno je opasna normalizacija ovoga. Navikli smo se da zimi ne dišemo punim plućima. Kao da je to cijena života ovdje.
Smog ne pita ko je na vlasti. Ulazi svima u pluća jednako. Razlika je samo u tome ko će poživjeti dovoljno dugo da se sjeti svih ovih obećanja. I da vidi hoće li, kad se dim raziđe, problem ponovo nestati iz političkog govora, zajedno s čistim vazduhom kojeg nikada nismo ni imali.
