Grubač: Od države do šume – traumatični odlazak zloga meštra

Grubač: Od države do šume – traumatični odlazak zloga meštra

Šef režima je u opštoj i opijajućoj zanesenosti zbog vječno montiranih pobjeda vjerovao da će medijskom presijom zasnovanoj na konstukciji o “nadolezećoj opasnosti od četnika” strahom mobilisati manjinske narode da bi sačuvao vlast.

Režimske ideološki manijaci i medijski štakori, koji su konačno uništili političku karijeru šefa režima ubjeđujući ga da je ostrašćeni ekstremizam politički profitabilna priča, sada polako silaze s uma od teškog poraza na proteklim izborima.

Ponašaju se neadekvatno i ošašavljeno da je zaista zanimljivo i interesantno posmatrati nivo ludila kojeg “šampionski” dosežu u vremenu sadašnjem.

Poslije gubitka orjentira svi postadoše “četnici”?!

U toj pomami se desilo da im ultragrađanski orijentisani političari, dio liderske trojke pobjednika na prošlim izborima, Dritan Abazović i Aleksa Bečić sada liče na ”četnike koji se ukrivaju iza građanskog”.

Tako ih je prije neki dan “nacrtao” posrnuli dvorski ideolog Ranko Đonović (1), nadovezujući se po temi nepostojećih četnika na ostale ojađene dvorske ideologe koji uvjereno ali zasluženo odlaze na smetlište istorije gdje se zakonomjerno recikliraju sve propale ideologije prethodnih vremena.

Ukratko, poslije poraza na izborima ispalo je, po ozlojeđenim trubadurima odlazećeg dvora, da su svi lideri opozicije, Mitropolija crnogorsko primorska kao i svi građani koji su glasali opoziciju namah postali nekakvi četnici.

A vođa partizana u Crnoj Gori, koji se “hrabro suprotstavlja” tim “četnicima” je postao, gle čuda, niko drugi do šef režima koji je, prema riječima Ranka Krivokapića, samo od KAP-a sa svojim okruženjem uzeo mito u visini fantastičnih 800 miliona eura?!

Zbilja, kako šef režima može ujedno biti i multimilioner i vođa modernih neopartizana, pitanje je sad?!

To je nemoguće! Tačnije, moguće je samo u situaciji kada plejada režimskih bukača namjerno pobrka termine, te nakaradno, malograđanski i cirkusantski otpočne lijepiti etikete svima koji im se ideološki ne sviđaju.

Naravno, opet su se sapleli jer u modernoj varijanti tumačenja toga politički raubovanog pojma, obrazac četnika s negativnim predznakom predstavlja druge aktere.

Naime, ako “četnik” označava zlodeje i monstrume, onda se pod tim pojmom mogu obuhvatiti svi oni koji su za poslednjih trideset godina bezočno i brutalno krali državu Crnu Goru, usput se koristeći šovinizmom kao dimnom zavjesom da bi se svoje besčašće nekako prikrili.

A ko je ta grupa neočetnika, svima je dobro poznato. To su likovi koji su tavorili u vrhu odlazećeg režima beskrupulozno prevodeći sva bogatstva države u svoje džepove i na tajne rečune.

Pravoslavni narod je domaćem okupatoru pokazao zube

Šef režima je u opštoj i opijajućoj zanesenosti zbog vječno montiranih pobjeda vjerovao da će medijskom presijom zasnovanoj na konstukciji o “nadolezećoj opasnosti od četnika” strahom mobilisati manjinske narode da bi sačuvao vlast.

U tome je uspio, isto kao i u mobilizaciji 70.000 fantomskih glasača koji su bili lansirani u biračke spiskove posrnulog “viteza” koji je bio ubijeđen da će opet na podli i kvarni način poraziti Crnu Goru montiranim izborima.

Desilo se da je ipak politički patosiran masovnim izlaskom na izbore čestitog i viteškog pravoslavnog naroda Crne Gore.

A taj narod je znao svakom domaćem i inostranom okupatoru, koji gubi orjentire u vremenu okupacije, pokazati zube kada god je to poželio.

Ipak, ne možemo se oteti utisku da je šef propalog režima svojom nenormalnom politikom beskonačno unizio članove svoje partije i svoje glasače.


Zadžaba su bili savjeti razumnog dijela javnosti da se “upleo kao pile u kučine” otvorenim napadom na Mitropoliju i pravoslavni narod Crne Gore gazeći Ustav i sve zakone.

Zadžaba su bile veličanstvene litije i molebni, koji su zbrisali sa lice zemlje negativnosti svih pokreta i ideologija prošlosti koje su dijelile pravoslavni narod Crne Gore, te moćnom silom svima davali na znanje da dolazi neko novo vrijeme.

Naravno da šef režima ništa nije uočio, zapazio i vidio jer je bio ubijeđen u prolaznost svega što mu se ne sviđa i u vječnost svoje vladavine.

Kada uđeš u pogrešan voz, sve su ti stanice pogrešne

Osnovni cilj njegove podmukle i izopačene politike je bio da se uz apsolutnu mobilizaciju manjinskih naroda i uz cunami fantomskih glasača potope pravoslavni Srbi i Crnogorci, te zauvijek eliminišu iz odlučivanja o daljoj sudbini Crne Gore.

Kao rezultat je dobio mobilizaciju pravoslavnog naroda Crne Gore, istu kao i veličanstvenog 13. jula 1941. godine.

Zato je mu se desio strahoviti poraz kroz izgubljene parlamentarne izbore i zakonomjerni gubitak lokalne vlasti u Budvi, Tivtu, Kotoru i Andrijevici.

I to je samo vrh ledenog brijega u prolomu nakaradnog sistema, jer je poraz doživio u svim pravoslavnim gradovima i varošima Crne Gore, a što je najvažnije u Nikšiću i Podgorici.

Da se podsjetimo, u Nikšiću je DPS sa svojim satelitima, i pored nezapamćene krađe izbora, imao 21.012 glasova a opozicija 26.938 glasova, dok je kruna satiranja režima bila u Podgorici gdje mu se desio apokaliptični debakl. DPS je sa satelitima u Podgorici imao 45.393 glasa, a opozicija čak 71.094. glasova.

Poslije svega, sama pomisao šefa režima da se Rožajama, Petnjicom, Ulcinjem, Tuzima, Gusinjem, Plavom i uslovno izgubljenim beočugom zvanim Cetinje može promijeniti izbornu volju većinske i zadivljujuće dostojanstvene Crne Gore je postala smjehotresna iluzija.

Nema sumnje da je šef režima uskočio u pogrešan voz, poslije čega su mu sve stanice bile pogrešne.

Međutim, naboj ludila koji je nosio u sebi nije mu dozvolio da se zaustavi, upristoji i shvati da postoji realni svijet u kojem se život odvija, a da on greškom sudbine tumara u nekom paralelnom prostoru i vremenu gdje ga na kraju balade čeka slomivrat!

Civilizacijska bijeda i tamno lice šefa režima

Šef propalog režima nije razumio, i sada ne razumije da je ušao u bitku gdje trijumfuje duh i metafizika a ne razbojnička vizija racionalnog oblika zla kojeg predstavlja.

Skaredni skupovi sendvičara koje je poslednjim silama mobilisao na Cetinju (oko 1.200 ljudi) i u Podgorici (oko 10.500 ljudi) su pokazali svu civilizacijsku bijedu i tamno lice šefa režima.

Cetinjske “ćakule” člana NKT-a. Ivana Vukovića

Te opskurne likove sa margina realnosti je izveo na ulice u očaju zbog poraza na izborima na kojima je bio zbrisan voljom naroda i dostojnih lidera opozicije koji su, svaki na svoj način, dali sjajni doprinos pobjedi nad apsolutnim zlom kojeg on predstavlja.

A da se podsjetimo, čitava predizborna kampanja šefa režima svodila se na to da će “Crkvu poraziti na izborima”.

Mitropolija, zauzvrat, nije formirala svoju političku stranku, niti je željela učestvovati na izborima, već se sve svelo samo na to da je Mitropolit poslao poruku građanima da ne glasaju za one partije koji su digli ruku za skaredni Zakon o vjeroispovijesti. Ništa više!

Sada, poslije poraza, ojađeni šef rečima zapomaže do neba da se “Crkva umiješala u izbore” na kojima je, da čudo bude veće, on otvoreno pozvao Crkvu na duel sa željom da je porazi?!

Što je tada pozivao Crkvu na izbore kao na bojno polje, pitanje je sad? Zbog čega se žali međunarodnoj javnosti i zašto kuka kao sinji kukavac, nikome nije jasno.

Da šef režima išta razumije, shvatio bi da je realno moguće da bude poražen na izborima od Mitropolije, a da na njima Mitropolija ne učestvuje, jer se moć Crkve nalazi izvan dosega kojeg on može percepirati u svom banalizovanju realnosti.

Prosto rečeno, šef režima svojim blijedim intelektualnim kapacitetima ne dobacuje do tih spoznaja, a po pitanju očite bolesti uma još su gori tulipani iz njegovog okruženja.

Zato javnost itekako dobro razumije zašto šefa režima uopšte nije stid što je građane islamske i rimokatoličke vjeroispovijesti masovno mobilisao u tom svom propalom obračunu s Mitropolijom, i još pride svemu tome ubacio u boj dvije divizije utvara u vidu 70. 000 fantomskih glasača utrpanih u biračke spiskove.

Sendvičari na skarednim skupovima podrške zlome meštru

Paranormalnost ostrvljenih režimskih medija nije mogla omesti veličanstveno slavlje naroda zbog poraza diktatora, ali su lideri opozicije razumno pozvali narod da se poslije dostojanstvenog slavlja mirno vrate kućama, jer su režimski mediji montiranjem apokaliptičnih iluzija demonstrirali upornost u stvaranju konfliktnih situacija.

Dalji civilizacijski pad režima se desio raspirivanjem orkestriranih medijskih hajki i organizacijama nakaradih skupova kvazipartiota.

Prvo na Cetinju, gdje se pored 200 Cetinjana pojavilo hiljadu dolaznika iz drugih gradova, a zatim u Podgorici gdje je od 10.500 učesnika bilo oko 3700 Podgoričana pojačanih sa 6.800 dolaznika iz drugih gradova. (2)

Dakako, jako je važno je ne generalizovati učesnike ovih skarednih igrarija šefa režima.

Recimo, tužna nijansa tih korotnih manifestacija su bili sendvičari, ekonomski ojađeni ljudi koji jedva sastavljaju kraj s krajem.

Oni na planirane skupove nisu mogli doći a da im se ne pokloni nekoliko litara benzina i praznični sendvič čija je cijena 1 nesretni euro.

Skupa sa njima su bili imućni funkcioneri države i dobro plaćeni medijski satrapi čija alavost u deranju države nikada nije imala granica.

Na skupovima se iznenada pojavila i prebogata crnogorska “zlatna omladina”, koja je u svojoj oholosti do juče imala unižavajući slogan namijenjen osiromašenom narodu Crne Gore: “Sirotinjo napuši se **rca”!

Svima njima su se obratili govornici čija je lažna ljubav prema državi proporcionalna izlivu mržnje prema svakome ko ne prihvata ludu ideju da je Crna Gora potomstveno vlasništvo zloga meštra.

I da zaključimo, radilo se o skupu raznorodnog bašibozuka, gdje su siromašni sendvičari otužno izgledali a imućni ideolozi skupa napravili šovinističi cirkus, previđajući da svaka maskarada ima kratak vijek trajanja i znakoviti kontraefekat.

Neadekvatne teze bivšeg šefa režima za bosanski Fejs TV

Danonoćno divljanje režimskih medija je najavljivalo skoro obraćanje šefa režima, i bilo znakom da će izustiti nešto posebno. To se desilo u njegovom intervjuu za bosansku Fejs televiziju.

Naime, upitan da prokomentariše inicijativu Mitropolije da se obnovi NJegoševa kapela i na Cetinju izgradi Saborni hram, nesretni šef režima je odgovorio sljedeće:

„To se ne može dogoditi. To može biti njegova namjera koja se na Cetinju ne može dogoditi. Naravno, ako krene, i postavi kamen, biće mu taj kamen srušen, i on to zna i zato neće krenuti. Naravno, to on najavljuje otkako je došao 89-e godine da će da sruši Mauzolej, a da postavi i vrati gore crkvu Karađorđevića. Naravno, nema šanse za to. Nema nikakve šanse. Naravno, zaustaviće ga oni koji treba da ga zaustave i koji su mu to već kazali. To su mu kazali građani Cetinja, da vjerovatno preko njih živih to ne može da uradi. To je priča koja se tu završava„?!(3)

Umjesto da bude dostojanstven u porazu, te Mitropolitu čestita pobjedu na izborima na kojima Mitropolija nije učestovala, politički polumrtvi šef režima i dalje sijeva kopitama plasirajući nevjerovatne konstrukcije.

Naime, njegova teza da Mitropolit želi srušiti Mauzolej na Lovćenu uopšte nije tačna, jer je visokopreosvećeni vladika Amfilohije predočio želju da se NJegoševa kapela obnovi na prigodnom mjestu pored Mauzoleja.

Opet, teza da Mitropolit želi obnoviti “crkvu Karađorđevića” na Lovćenu pokazuje da šef režima ne zna gdje udara, jer u svojim mržnjama pobrkao NJegoševu kapelu sa crkvom nekog tamo Aleksandra koja živi samo u njegovim iluzijama.

Da se razumijemo, kada bi se našao svaki kamen orginalne NJegoševe kapele i ona izgradila baš takva kakva je bila, šef režima bi je sa svojim okruženjem opet etiketirao kao “crkvu Karađorđevića”.

Razlog tome je paranoidno stanje u kojem se nalazi i fikcije kojih se ne može osloboditi.

To pokazuje i njegovo „otresanje“ da će biti “srušen kamen” temeljac budućeg Sabornog hrama na Cetinju, ne znajući da je podumijentu tome Hramu postavio kralj Nikola na Cetinju 17. avgusta 1910. godine, što je javnosti predočio publicista Jovan Markuš. (4)

Što se tiče ”Cetinjana koji to neće dozvoliti”, svima je jasno o kakvoj grupici opskurnih osoba on govori.

To su oni izopačeni likovi koji ponosno pjevaju “mi smo djeca ispod kapelice” a kapelice na Lovćenu odavno nema i još su protiv njene obnove.

Naravno, u tu svitu spadaju i neorginalni kvazicrnogorski neonacisti koji na Cetinju orgijaju uz stihove i muziku hrvatskog neoustaše Tompsona, pa je razumljivo što su oni protiv obnove NJegoševe kapele. Naime, njihova ideologija nije kompatibilna sa pravoslavljem, već sa jarim antipravoslavljem.

Takve utvare je u svom intervjuu šef režima uzdigao kao „bitan faktor“ Crne Gore, jer je fasciniran propalim ideologijama prohujalih vremena.

Dakako, Crna Gora je država koja ima Ustav i zakone, procedure i sudove, a imaće i javne debate kao i referendum pravoslavnog naroda, ako bude potreban, i to po svakom otvorenom pitanju pa i NJegoševoj kapeli i Sabornom hramu na Cetinju.

Svima je jasno da će se to završavati u skladu sa najvišim standardima civilizovanog društva, a šta pravoslavni narod želi to će i biti, naravno!

A šef režima bi mogao umjesto osionih govora da lagano skupi tajne račune crnogorske oligarhije pa da se taj novac prebaci u šuplji budžet Crne Gore, ako sebe tretira patriotom.

Odlazak u šumu kao kruna beznađa

Kako je odlazeći „megacar“ tokom vladanja kršio Ustav i zakone države Crne Gore, zbog čega bi po Ustavu mogao biti smijenjen u redovnoj proceduri, uopšte nije za čuđenje što je u intervjuu za Fejs TV najavio da će da se odmetne u šumu „ako treba“ (3)!?

Da se razumijemo, nikada se u šumu neće odmetnuti šef režima niti njegovi dvorski čauši i medijski satrapi, kao i članovi njihovih prebogatih porodica, jer bogati nikada nisu u šume išli da se bore.


Oni imaju opštu karakteristiku da vole medijski „paliti i ložiti“ talog društva zbog odbrane svog ličnog interesa, a kada zagusti obično se sklone u bezbjednije prostore planete i sadistički uživaju u haosu kojeg su inicirali.

Maksimum što mogu da urade je da u šumu pošalju „opasne napaljene sendvičare“ koji će da mašu barjacima, pucaju iz signalnih pištolja, prave bakljade i tancuju uz muziku Tompsona dok im ne dosadi ta maskarada ili dok ne prestane “bogata napojnica” u vidu sendviča, piva i sličnih „đakonija“.

Naravno, da je šefu režima išta ostalo od dostojanstva, ne bi mu na pamet palo da se provaljuje pred domaćom i inostanom javnošću nekakvim basnama o odmetanju u šume.

U svakom slučaju, prisustvujemo laganom završetku poslednjeg čina teatra jednog zlog glumca.

I dok se zavjesa spušta, okice mu plešu lijevo i desno, gledajući da li još kakvu pakost i nesreću može napraviti narodu kojeg je maltretirao cijele tri decenije bez ikakvog predaha.

Posledice njegovog vremena zlog vladanja će se dugo osjećati, jer novim vlastodršcima on ostavlja Crnu Goru u ritama, golu i bosu, ekonomski srušenu i zaduženu, bez ohrabrujuće perspektive.

Narod je pobijedio na izborima, a na opozicionim partijama je da narodnu volju dovedu do kraja, pa da se ovakva zla vlast više nikada ne ponovi.

Reference:

(1) ( “Očaj Đonovića zbog izgubljenih izbora: NJegovali smo korov posijan 1918, i sad nam Risto sastavlja Vladu”, IN4S, 14.09.2020.; Citat: “Vrte se u krug ovih dana režimski „analitičari“, „konsultanti“, „istoričari“, „akademici“ pripejd patriote, da po više puta analiziraju rezultate parlamentarnih izbora i da konstatuju da je „Crna Gora prestala da postoji kao država“, padom režima Mila Đukanovića. Tako je „analitičar“ Ranko Đonović još jednom ustvrdio da je „Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori stala na čelo četničke falange u agitaciji i borbi protiv Crne Gore“. „Srpska crkva je prva crkva u modernoj istoriji koja je izašla na izbore sa svojim kandidatima, kako na čelu DF-a, tako i u drugim političkim strankama. Nije teško uočiti da su Bogu pretpostavili četničku ideologiju. Zato to i nije crkva već politička organizacija“, tvrdi Đonović u svom autorskom tekstu „NJegovali smo korov posijan 1918. pa nam sad Risto sastavlja Vladu“. Nadalje, on iznosi svoj stav i sud i liderima koji su porazili Demokratsku partiju socijalista, navodeći da nemaju ništa da ponude građanima Crne Gore, „osim mržnje prema odlazećem predsjedniku Milu Đukanoviću“. „Zapravo, sve tri kolone koje će da formiraju vlast u funkciji su četničkih ciljeva, pri čemu mali Dritan predstavlja prvog Albanca upregnutog u četnički trojac. Dok je to od malog Bečića očekivano, koliko god se prikrivao iza gađanskog. Prof. dr Zdravko Krivokapić je sa svim svojim zvanjima i znanjima, kao njihov predvodnik, stao uz Amfilohijevu mantiju i tamo, nažalost, ne može prevazići nivo potrčka Rista Ćirovog. Možda je Krivokapić u profesiji veoma ugledan, ali će političkim angažmanom samo nauditi tom ugledu. Sem originalnog prostakluka, koje se izjednačava sa elementarnim kućnim nevaspitanjem, prethodna dvojica pripravnika nijesu nam ništa ponudila, bez da im vjerujemo na riječ da su pošteni, i neviđenu mržnju prema DPSu i crnogorskom predsjedniku“, pokušao je da pojasni „analitičar“ Đonović.”)

(2) (“Policijske brojke patriotizma “do čepa”: Iz ostalih gradova pristiglo u Podgoricu oko 6000”, IN4S, 06.09.2020.; Citat: “U Podgorici se održava skup opozicionog DPS, a Policijske procjene, koje je naš portal dobio iz krugova bliskih vrhu Uprave policije objavljujemo u nastavku. Iz drugih organizacionih jedinica javljeno za dolazak: CB Berane – 220 p.m.v. sa oko 660 lica; CB Pljevlja – 1 autobus sa 40 lica; CB Bijelo Polje – 143 p.m.v. sa 430 lica; CB Nikšić – 355 p.m.v. i 3 autobusa sa 1220 lica; CB Herceg Novi – 47 p.m.v. i 3 minibusa oko 250 lica; OB Žabljak – 20 vozila sa 60 lica; OB Šavnik – 15 vozila sa 45 lica; OB Kolašin – 50 vozila sa 150 lica; OB Mojkovac – 80 vozila sa 250 lica; OB Kotor – 70 vozila sa 250 lica; OB Danilovgrad – 150 vozila sa 500 lica; CB Bar – 270 p.m.v. i 2 autobusa sa 1000 lica; CB Budva – 170 p.m.v. i jedan autobis sa 530 lica; OB Cetinje – 400 p.m.v. sa 1200 lica; Tuzi – 100 p.m.v. sa 300 lica. Ukupno: p.m.v. – 2090, autobusa – 8. Lica – 6825)

(3) (“Đukanović najavio povlačenje u šumu i terorističke akcije: Ako Amfilohije krene da postavi kamen biće mu srušen”, portal IN4S, 18.09.2020.; Citat: “Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović gostujući na FACE TV kazao je da nema razloga da u Crnoj Gori ne dođe do promjene vlasti. Đukanović je ponovio da će braniti Crnu Goru „i iz šume ako treba“. „Pa naravno, branićemo je svim sredstvima, kao što sam rekao i iz šume, i nećemo se valjda, kao što znate, tu razlikovati u odnosu na generacije naših predaka. Pa kako mislite da se Crna Gora odbranila kroz prethodne vjekove, otkud Crnoj Gori deset vjekova državnosti? Tako što nije branjena u parlamentu, nego je branjena oružjem, branjena je u šumi. Prema tome ako neko misli da može da nam oduzme naš krov nad glavom, radićemo ono što biste i vi radili kada bi neko došao da vam mimo vaše volje ruši vaš krov nad glavom, to je logično“. Upitan može li da se desi scena koja je već najavljena da će biti u toj euforiji pobjednika, na primjer, na Cetinju, kao simbolu crnogorske države, da Amfilohije i SPC, napravi hram. „To se ne može dogoditi. To može biti njegova namjera koja se na Cetinju ne može dogoditi. Naravno, ako krene, i postavi kamen, biće mu taj kamen srušen, i on to zna i zato neće krenuti. Naravno, to on najavljuje otkako je došao 89-e godine da će da sruši Mauzolej, a da postavi i vrati gore crkvu Karađorđevića. Naravno, nema šanse za to. Nema nikakve šanse. Naravno, zaustaviće ga oni koji treba da ga zaustave i koji su mu to već kazali. To su mu kazali građani Cetinja, da vjerovatno preko njih živih to ne može da uradi. To je priča koja se tu završava„)

(4) (FB profil Jovan Markuš, 20.09.2020.; Citat: “Polaganje kamen-temeljca Saborne crkve na Cetinju, prilikom proslave pedesetogodišnjice vladavine kralja Nikole 17 avgusta 1910, godine. Najvišim ukazom, od 15. avgusta 1910. godine, Nikolaj II naimenovao je crnogorskog vladara za generala – feldmaršala, najveće zvanje koje se dobijalo u ruskoj armiji, njegovog sina prestolonasljednika Danila za general-majora, Mirka za potpukovnika, a Petra za poručnika ruske carske vojske. U čast novog kralja, ruski puk kome je postao počasni komandant još 1889. godine, prilikom vjenčanja knjeginja Milice i Stane, dobio je ime XV Streljački puk NJegovog Veličanstva Kralja Crnogorskog Nikole I. Skupocjenu zlatnu maršalsku palicu, optočenu brilijantima, kralju je svečano uručio veliki knjaz Nikolaj Nikolajevič Romanov, poslije cara najuticajnija ličnost u Rusiji, i predao ga kralju Nikoli uz veliku pompu, što je i predstavljalo najsvečaniji dio proslave. Za ovu izuzetnu priliku, u raskošnoj sali Vladinog doma napravljen je uzdignuti tron. Pored kralja, s jedne strane prestola bio je diplomatski kor i predstavnici štampe, a sa druge visoke zvanice. Pri samom ulazu u salu stajali su članovi vlade, desno postrojeni crnogorski vojnici sa muzikom i oficirskim korom, a lijevo ruski mornari sa svojom muzikom i oficirima – izaslanicima 15. pješadijskog puka koji je nosio ime crnogorskog kralja. Oficire su predvodili prestolonasljednik Danilo i veliki knjaz Petar Nikolajevič, obučeni u ruske generalske uniforme. Kralj Nikola I u uniformi ruskog feldmaršala, u stavu mirno, primio je raport brigadira serdara Janka Vukotića. Visoko priznanje, prvi je kralju čestitao veliki knjaz Nikolaj Nikolajevič Romanov, što je sve bilo propraćeno muzikom, crnogorskom himnom, horskim pjevanjem, pozdravima i radosnim klicanjem, dok su napolju pucali topovi i zvona zvonila sa mjesnih crkava. Potom se zahvalio darodavcima sljedećim riječima: „Vaše imperatorsko visočanstvo, Radostan primam iz Vaših ruku žezlo feldmaršala hrabre ruske vojske. Odličje, koje je vrhunac vojničkog častoljublja — to odličje, ja držim da nije namijenjeno samo meni nego i mojim vitezovima — Crnogorcima. Ja ga s njima dijelim, jer smo ga zajedno zaslužili, uporno sljedujući slovenskoj misli i tradicionalnoj zajednici s Rusijom. Ja i Crnogorci sa zahvalnošću primamo ovo carsko odličje iz Vaših ruku u krugu hrabrih ruskih pomoraca, oficira i vojnika, a u prisustvu mojih velikodostojnika i odlične deputacije slavnog petnaestoga puka kome imam čast biti šef.” Carski opunomoćenik i crnogorski zet, veliki knjaz Nikolaj Nikolajevič Romanov, uručio je i prestolonasljedniku Danilu najveće rusko odlikovanje Orden Sv. Andrije Prvozvanog. Počasti i pokloni ruskog dvora povodom jubileja dopunjeni su skupocjenom ikonom sa smaragdima i posudom od nefrita bogato ukrašenom zlatom i dragim kamenjem. Osim kralja i njegove porodice, raznim počastima i odlikovanjima obuhvaćene su mnoge ličnosti iz crnogorskog političkog i javnog života. Tako je mitropolit Mitrofan Ban od strane ruskog suverena dobio na poklon skupocjene panagije. Ruski poklon uručila mu je velika knjaginja Milica Nikolajevič Romanov. Čin koji je crnogorski vladar dobio, najveći u ruskoj vojsci, dodjeljivan je rijetko, isključivo za ratne zasluge i uspješno komandovanje vojskom. Ovaj gest ruskog dvora značio je ogromnu i političku i moralnu podršku crnogorskom vladaru, njegovoj dinastiji, pa i Crnoj Gori. Po obavljenoj ceremoniji, iz Vladina doma krenula je povorka, predvođena kraljem Nikolom i kraljicom Milenom, na polaganje kamena temeljca za Sabornu crkvu, zadužbinu ruskog cara Nikole II. U opštem veselju i uz burno narodno klicanje kralj je na prostoru između Doma kraljevske vlade i „Biljarde” položio kamen-temeljac novoj Sabornoj crkvi koju je u slavu njegovog jubileja imao da podigne ruski car. Osvećenje kamen-temelja obavio je Mitropolit Mitrofan sa sveštenstvom. Kralj je radosno pozdravio i dobrodošlicu velikog knjaza Nikolaja Nikolajevića, čije ga je prisustvo podsjećalo na ljubav i zajednicu Rusije i Crne Gore u prošlosti, Zahvaljuje njegovoj zemlji i njegovim vladarima za neizmjerno dobro koje su činili njegovom narodu, posebno tadašnjem imperatoru za čin koji mu je dodijelio, za ostala dobra koja mu je činio i koja mu je ,,svojom darežljivošću i požrtvovanjem omogućio da proslavi i svoju pedesetogodišnju vladavinu da bude s uspjehom krunisana”. Ritual svečanog osvećenja praćen je topovskim salvama i ruskom himnom. Za to vrijeme, kralj Nikola je u ruci držao žezlo, i održao kratki prigodan govor. U njemu je radosno pozdravio i dobrodošlicu velikog knjaza Nikolaja Nikolajevića Romanova, čije ga je prisustvo podsjećalo na ljubav i zajednicu Rusije i Crne Gore u prošlosti. Zahvalio se još jednom njegovoj zemlji i njegovim vladarima za neizmjerno dobro koje su činili njegovom narodu, posebno tadašnjem imperatoru za čin koji mu je dodijelio, za ostala dobra koja mu je činio i koja mu je ,,svojom darežljivošću i požrtvovanjem omogućio da proslavi i svoju pedesetogodišnju vladavinu da bude s uspjehom krunisana”. Nažalost predstojeći Balkanski ratovi a potom Prvi svjetski rat i tragična sudbina Svetih carskih mučenika Romanovih, čitave porodice cara Nikolaja II koja je bez suđenja zvjerski pobijena od bezbožnih boljševika, spriječili su realizaciju već započetog posla na izgradnji Sabornog hrama. Crnogorci su vjekovima bili vezani za Rusiju, ali ne samo kao za slovenski i pravoslavni narod. Rusija je bila zaštitnica Crne Gore a Crnogorci su to sa ljubavlju uzvraćali, zbog nje stradali i umirali sa njenim imenom na usnama. Možda o tom odnosu najrječitije govori anegdota nastala prilikom završetka izgradnje ruskog poslanstva na Cetinju. Prolazeći pored majstora, koji je razmišljao kako da oblikuje završetke vrhova ograde, stariji Crnogorac predloži: „Nemoj se mnogo mučiti, napravi vrhove u obliku suncokreta“, majstor upita: „Zašto baš u obliku suncokreta?“ Na ovo je starac odgovorio: „Zato što su se Crnogorci uvijek okretali prema Rusiji kao prema suncu!“ I danas poslije 107 godina, stoje ukrasi u obliku suncokreta na ogradi oko ruskog poslanstva na Cetinju kao podsjećanje na našu ljubav prema Rusiji.”)

Vojin Grubač

IN4S

CATEGORIES
Share This

COMMENTS