Goran Dakić: Kapetan od belu lađu

Goran Dakić: Kapetan od belu lađu

Ne mogu da zaboravim prvo pecanje, prvi poljubac, prvo pijanstvo i prvi odlazak na beogradski Sajam knjiga. Bila je to 2003. ili 2004. godina i moj prvi veći i ozbiljniji zadatak u tadašnjem „Glasu“.

Na put sam, da stvar bude gora, išao sa glavnim i odgovornim urednikom koji je pažljivo slušao moje telefonske izvještaje pri povratku suvo i ledeno me ispravljajući gdje god je mislio da to treba da se čini.

Na Sajmu sam bio dva dana, a spavao sam u „Astoriji“, hotelu koji se nalazi preko puta Željezničke stanice i u neposrednoj blizini gostionice „Naše more“. Bazao sam po Sajmu satima, išao od štanda do štanda, lovio pisce i izdavače, molio za izjave, kupovao po neku knjigu…

U prolazu između dvije hale sudario sam se sa Milanom Gutovićem. Reakcija je, što bi rekli sportski komentatori, bila munjevita. Predstavio sam se najbrže i najbolje što sam mogao i onda iskao intervju. On me zblanuto pogledao i pristao. Upalio sam diktafon i na stepenicama u prolazu između dvije hale postavio sam Pustolovu šest-sedam pitanja.

Kasnije sam saznao da sam „izvukao kapitalca“, jer Gutović nije uvijek bio ljubazan prema novinarima, a vrijeme koje ga je preteklo dalo mu je pravo za taj manjak ljubavi. Intervju je objavljen nekoliko dana kasnije i vjerujem da ga mater i danas čuva u onoj fascikli u kojoj se nalaze razgovori sa Dedićem, Šerbedžijom, Lazovićem…

Nekoliko godina prije nego što ću u prolazu između dvije hale na beogradskom Sajmu knjiga susresti Milana Gutovića, rastao sam i momčio se na Laušu, u dvorištu Osnovne škole „Sveti Sava“. Bilo je to vrijeme u kojem nisi bio mangup ako si „vukovac“, ako znaš da igraš lopte ili treniraš karate, već ako znaš more replika iz „Tesne kože“.

Marko i ja smo u sedmom i osmom razredu provodili sate kod Dragana u Podgrmečkoj igrajući „formulu“ i fudbala na „Soniju“, a pri dolasku i odlasku u salon igara igrali smo se Šojića i Pantića. Ispaljivali smo replike jednu za drugom ubacujući u dijalog povremeno i druge likove poput Džordža ili tetke koju je sa neponovljivim šarmom igrala Rahela Ferari.

Na „puškicama“ smo jedni drugima slali „šifre“ koje su dolazile iz tog klasika narodnog filma. „Lepa Brena za četiri osobe“ bila je šifra za nastavnicu istorije koja se u vazda utegnutom minjaku penjala za katedru dozvoljavajući jednoj od te četiri osobe da baci olovku ispod astala i da potom pokuša da zaviri tamo gdje ne bi smio dok kupi i podiže plajvaz.

Tada smo sipali rečenicu za rečenicom ne razmišljajući o onome što izgovaramo. Bilo nam je smiješno ono obijanje Pantićevog radnog stola u kojem direktor Šojić pronalazi „plinski rešo s gajtan, komada jedan“, „naočari bez levo okno“ i „Razbludne noći gospođe Kasandre, erotski roman“. Potom i ona frtutma sa Singapurćanima i sa gospodinom Trpkovićem, tango sa „Rokerima sa Moravu“ da ne pominjem…

Ima ona scena u četvrtom dijelu kad Mima Karadžić objašnjava nesrećnom Pantiću prirodu špijunskog posla i kada mu objašnjava da gospodina tog i tog zanima otkud njegovom komšiji tolika kućerina, jer je, veli, „na spomenicu sigurno nije dobio“. Nama je to tada bilo smiješno, ali nismo znali zašto. Možda bi bilo bolje da nikada nismo ni saznali.

Milan Gutović je stvorio lik nimalo šarmantnog hohštaplera, alavog direktora koji ne zna sve padeže, ali pare broji brzinom njujorškog brokera, spadalo koje je mnogobrojnim mućkama gurnulo „preduzeće“ u stečaj dogovarajući se sa kojekakvim smutljivcima kako da to preduzeće potom prodaju gurajući desetine miliona sebi u „padže“, bitangu koja je za svaku kilu pojedenog mesa i kravatu (koja mora da bude usklađena sa ostalom konfekcijom) tražila fakturu. Da li je „Tesna koža“ zaista komedija?

Gutovićev Šojić u međuvremenu je postao slika i prilika našeg jedva propadanja. Sjetite se uostalom onog savjetnika načelnika Kotor Varoša za odnose sa medijima koji je završio srednju školu u Širokom Brijegu u 32. godini. Ili se sjetite gazda Obrena. Potom premijera. Bivšeg direktora, sada poslanika i predsjednika stranke. Bilo je lako dok je Šojić bio jedan, jer smo jednom Šojiću mogli da se smijemo. Sada možemo samo da plačemo. Ali ne za Gutovićem koji se do kraja svemu smijao.

CATEGORIES
Share This