Kako je neko tako mlad mogao da postane počinilac nečega tako ozbiljnog? Gdje su bili roditelji? Kako su oni, koji bi trebali da budu prvi štit u životu svog djeteta, propustili znakove upozorenja i nisu primjetili promjene u ponašanju?
Kako je to promaklo učiteljima i nastavnicima? Zašto nisu vidjeli ako se dijete odjednom izolovalo, popustilo u učenju, odbilo da radi školske obaveze, postalo agresivno…
Sva ova pitanja su prirodna reakcija na tragediju, ali i prozivka našeg društva. I možda smo u osudama često nefer. Šta ako je roditelj bio preopterećen ili je nastavnik imao previše posla?
Ali, koje uvijek postoji, i u drugim zemljama roditelji rade, imaju brige, kredite i obaveze, a nastavnici pune učionice đaka. Evo jedan primjer iz Skandinavije. Učiteljica je tokom 2 dana primjetila da jedna djevojčica iz odjeljenja nije kao inače. Svađala se i ljutila. Trećeg dana učiteljica je zvala i roditelje i psihologa. Ono što je možda mogao da postane problem, u startu je prepoznato i riješeno.
Roditelji dječaka primjetili su da on iz škole dolazi potišten i mirniji nego što jeste. Odmah su pozvali nastavnicu i tražili da pričaju. Na sastanak je došao i psiholog i direktor škole. U nekim sistemima, prevencija je najvažnija. Kada se belaj desi, demagogija nema smisla.
Svako krivično djelo koje počini maloljetnik nije samo priča o djetetu, već i poziv na buđenje svih. Mi, odrasli, moramo preuzeti odgovornost i raditi zajedno kako bi prepoznali znakove i pružili pomoć prije nego što bude prekasno. Svako dijete zaslužuje priliku da se osjeća sigurno, voljeno i shvaćeno.
Autor: Željka Knežević/Srpskainfo
