FOTO – reportaža: Virus progutao sjećanje na žrtve

FOTO – reportaža: Virus progutao sjećanje na žrtve

Virus je napao zemlju. Ne samo našu, već planetu. Što svojom opakom prirodom, što opakom prirodom vladara svijeta i medija.

 

Svakodnevno slušamo strašne vijesti i sve gore, dok nam govore da ne paničimo priznaju da nemaju načina ni kapaciteta da izađu na kraj sa virusom koji je jednog dana “najsmešniji” a već sledećeg “najopakiji” koji nas je zadesio. Uvode se sve oštrije mjere gotovo iz dana u dan. Represija. U njenu opravdanost narod ne želi da sumnja. Prihvataju je kao vid zaštite.

Najteže je Srbima na KiM koji trpe i jedne i druge, odnosno i mjere Vlade Srbije i mjere šiptarskih separatista sa centrom u Prištini.

U svom tom terorisanju informacijama, kao da polako prestajemo da budemo ljudi. Više nije važno ono što jeste važno već to da nam se ne desi nešto loše zbog nepoštovanja nečeg od onoga što nam sistem nameće. I tako se svijet polako mijenja. Strah za koji su govorili da je neopravdan, danas je postao neophodan. Svakome iz nekog svog razloga. Vladarima da vladaju, običnom čovjeku da preživi.

Grad na Ibru koji je preživio dvije decenije neprestanih pokušaja da bude osvojen, promijenio je svoje lice, svoju suštinu, smisao… Promijenile su se i zgrade, dobile novu fasadu, ali tek pošto se promijenio se i narod u njemu. Sada više liči na “sav normalan svijet” nego ranije kada je bilo normalno braniti se i boriti se za opstanak.

Maske, rukavice, odstojanje i užurbanost da se stigne kući i tu ostane… opreznost i neizvesnost obično izražena kod ljudi naviklih na komfor, obuzima i žitelje Kosovske Mitrovice čiji je život bio dosta suroviji a nešto blaži nego Srba južno od Ibra. Neopravdano. Barem ne (samo) po tom osnovu.

To je osjećaj koji preovladava. Ovdašnji Srbi ne moraju više da razmišljaju, to će neko drugi činiti umjesto njih, iako ne i za njih. A narod se ponaša kao da mu je tek sada sređen život. To samo spolja gledano, iznutra, pošten svijet je izgubio nadu. Nepošten buja.

Toliko je sve uzelo maha da su 24. marta ove godine ulice Kosovske Mitrovice bile puste i gotovo beživotne. Kao onog 24. marta 1999. godine kada su zapadni moćnici baš to i željeli. A mi taj dan zaboravili.

POGLEDAJTE FOTOGRAFIJE:

Danas su maske su postale naša svakodnevnica. Trebalo bi da nas štite od problema ali ono što ne mogu jeste da nas štite od samih sebe – od maski koje smo navukli ne bi li izgledali “normalno” i “kao sav normalan svijet”. Međutim, svet ovih dana uopšte nije normalan, mada teško može time da se pohvali i u prošlosti kada bi se bavio Srbima. Pitanje je sada – kada smo mi to prestali da budemo? Možda je i to pitanje suvišno. Posle Briselskog sporazuma i 2013. godine, tada je počelo da nestaje ono što je ovaj grad predstavljao.

Nestalo u toj mjeri da se niko nije sjetio ni potrudio da na bilo koji način obilježi datum kada je otpočela besprizorna i divljačka agresija nad Srbijom one “davne”(?) 1999. godine. Da li nam to više ne smeta? Da li smo počeli da se slažemo sa tim? Ili je one koje nije uspeo da zaplaši NATO, zaplašio neki nepoznati virus koji izgleda ne plaši Amerikance da stanu u obdranu svog prava na oružje i da izađu na ulice, niti Francuze da nastave sa svojim protestima?

Da li možemo da skinemo sopstvene, one nevidljive maske sa lica i da ponovo budemo obični i normalni Srbi, ne kao sav ostali svijet nego kao ono što zaista jesmo… barem bili? Možemo, nije to pitanje. Pitanje je – hoćemo li?

kmnovine.com

CATEGORIES
Share This

COMMENTS