Sa Dragošom Kalajićem (1943 2005) našim izuzetno uticajnim piscem, publicistom, filozofom, slikarom, TV voditeljem i scenaristom, urednikom upoznao sam se krajem 1989. godine u kultnoj beogradskoj knjižari u Cetinjskoj.
Tamo, među gomilom knjiga, pored domaćina Bate, Ivice i Ace, okupljala se intelektualna gradska elita. Mladi ljudi su birali knjige i iz pritajka slušali slavne goste, koji bi sjeli na stolice u jednom ćošku prodavnice i pričali sa svima zainteresovanim.
Ugledao sam izuzetno lijepo obučenog zgodnog čovjeka u bijelom sakou, koji mi je ličio na dendija iz romana Oskara Vajlda. Govorio je veoma interesantno o ezoteričnim temama u modernom slikarstvu. Prišao sam mu i rekao da sam, kao i on, saradnik kulturne rubrike RTB kod Zore Korać. Kaljić je tada upravo završio serijal “Ogledalo XX veka”, koji me je oduševio kada sam ga gledao na TV. Pitao me je čime se ja bavim, a ja sam rekao da sam dramski pisac. Bio je veoma ljubazan i ostavio je na mene jak utisak, sa svojim jako akcentovanim izgovorom slova č.
Istog dana sam kupio njegovu knjigu “Mapa antiutopije”. Pokušao sam da je čitam ali sam morao da koristim Vujaklijin riječnik da bih se probijao kroz izraze kao hronsko, uransko, forma mentis, milenarno itd. Oblikovali su neki drugi svijet. Kalajić je spajao pagansko znanje, drevne tradicije, mitologije sa savremenim pop kulturnim mitovima, prvi put sam čuo za roman Crnjanskog “Kod Hiperborejaca”, kao i za Ernesta Jingera, Žan De Ormesona, Rene Doumala. Vrlo brzo sam otkrio famozne brojeve časopisa “Delo” koje je Kalajić uređivao. Potom je izašao čudesni “Smak sveta”, neka vrsta vodiča kroz moderni svijet, koji je pokazao nevjerovatnu erudiciju i poznavanje pop kulture.
Nakon toga sam Kalajića susretao na nekom značajnijim gradskim žurkama, na izložbama postmedijale, na jednom intelektualnom kružoku u “Mažestiku”, gdje sam slušao Kalajićevu raspravu sa Mirom Glavurtićem o demonologiji. Bio je urednik edicije “Superoman” i objavio “Rokanje” Bobana Petrovića, na čijoj jednoj žurci sam bio. Na toj žurci je Kalajić sve vrijeme razgovarao sa slikarom i tvorcem “Izgleda” Vlajom Jovanovićem.
Godinama kasnije moj bliski prijatelj Dragoslav Bokan je intenzivno počeo da se druži sa Kalajićem. Svakako ga je Kalajić inicirao u radove “desno” orijentisanih filozofa, od Rene Genona do Julijusa Evole. Bokan je tada promovisao u Kinoteci svoj časopis “Naše ideje”, gdje je bio prisutan duh Dragoša Kalajića. Poslije brojnih ratnih zbivanja devedesetih, Kalajić je veoma snažno branio srpsku stranu.
Napisao je niz značajnih knjiga o geopolitici. Objavljivao je tekstove u magazinu “Duga” i “Dama”, gdje su urednici bili Milomir Marić i Vesna Radusinović. Bio je intelektualna pop ikona kojoj se iskreno divio tadašnji politički i vojni vrh zemlje. Ne samo naše. Aleksandar Dugin mu je bio blizak prijatelj i saradnik.
Povremeno sam i u tim godinama susretao Kalajića, davao mu svoje knjige i ploče. Bokan je režirao novogodišnju emisiju na TV Palma, gdje je Kalajić bio domaćin, a ja sam pjevao muzičke numere. Sjedeći poslije emisije u jednom restoranu upoznao sam i Kalajićevu ćerku Sonju, koja je violinistkinja i koja je kasnije napravila izuzetnu muzičku karijeru kao izvođač i kompozitor.
Nedugo poslije toga čuo sam da je ozbiljno bolestan. Kada je umro 2005. godine ostavio je iza sebe veliko djelo o kome je pisao u specijalnom broju časopisa “Delo” pod nazivom “Alhemija”. On je bio od ljudi koji kada negdje uđe elegantno obučen, svi pogledi se upere ka njemu, zvijezda pop intelektualnog svijeta i nove desničarske misli u ovim krajevima.
