Ali izgleda da ću ovo pravilo morati prekršiti. Jer životne teme se, nažalost, ponavljaju.
Kažu nam da ne treba tražiti pogače preko hljeba. Kažu da živimo dostojanstveno, samo toga nismo svjesni. Kažu da se auto registruje „usput“, kešom iz džepa.
Samo su zaboravili da najveći broj pozajmica u mikro-kreditnim društvima upravo ide – za registraciju auta.
A na istim tim šalterima stoje i penzioneri, samohrani roditelji, nezaposleni, zaposleni – da uzmu pozajmicu za drva, ekskurziju, pa i za sahranu. I to nije broj na nivou statističke greške, nego na nivou polovine ukupno plasiranih sredstava.
Kažu mi: „Mladi ne treba da traže previše.“ A ja gledam mlade bračne parove koji za dvije prosječne plate mogu da kupe san, ali ne i stan. Nekada je 53 kvadrata bio jednosoban stan, danas je to „dvosoban luksuz“.
Kažu: „Inflacija je svuda.“ Istina. Samo što mi ovdje plaćamo čokoladu šest maraka i pravimo se da je nikad nismo ni voljeli.
I tako sve redom: prestajemo da kupujemo, ne smanjujemo. Preskačemo patike jer „mogu one od prošle godine“. Odustajemo od punog zamrzivača za zimu – kupuje se na grame.
Dvije tegle ajvara – dovoljne. Hljeb više nije svjež svaki dan, nego „kad stignemo“. Jogurt se kupuje na čašu, ulje na akciji. Djeca u školama nose užinu iz kuće – hljeb i paštetu, jer to jeste ručak.
Kažu da je zdravstvo dostupno. Istina je da zavoji, gaze, špricevi, sistemi za infuziju moraju stajati u vašoj kućnoj apoteci ako planirate u bolnicu.
Kažu da „imamo sve“. Samo ne kažu da zapravo nemamo – dostojanstven život. Dostojanstvo smo izgubili davno – kada smo pristali da biramo hoćemo li se liječiti ili samo zaliječiti. Kada smo pristali da biramo između domaće i kineske robe.
Kada smo pristali da smanjujemo obroke i potrošačku korpu. Kada smo pristali da igramo ruski rulet s kućnim računima.
Kada smo pristali da biramo hoćemo li sa rođenom djecom piti kafu uživo ili online, dok su hiljadama kilometara daleko – i svi se pravimo da tako treba, da je ta knedla u grlu od nedostajanja „samo sad i nikad više“. Kada smo pristali da biramo između „nas“ i „njih“ – i izabrali njih.
Možda nismo mogli birati sve okolnosti – ali možemo birati da ne zatvaramo oči. Da kažemo jedni drugima: zaslužujemo više od preživljavanja. Zaslužujemo život u kojem dostojanstvo nije luksuz, nego osnova.
Autor: Sonja Stančić
