USrpcu je čovjek uzeo tuđeg psa i iz dvorišta i objesio ga za drvo. U Novoj Topoli kod Gradiške ubijen je lovački pas. U Derventi je uhapšeno 15 osoba, a pronađeno 14 povrijeđenih psa, uplašenih, izmučenih, spremanih za borbe. Za zabavu. Ono što je još monstruoznije jeste da su na borilištu zatečeni i leševi pasa.
Sve to u nekoliko dana. Sve to u državi u kojoj se o nasilju nad životinjama i dalje govori kao o „manjem zlu“.
Ali kako može biti manje zlo kada neko pogleda u oči živo biće i odluči da mu oduzme život, iz hira, bijesa ili bolesne zabave? Kako možemo ostati mirni dok čitamo o psu koji visi sa drveta?
U Derventi je 14 pasa izvučeno iz pakla borbi. Ljudi koji su to radili, gledali su ih kako se kidaju, kako se bore za život, i navijali.
Neko će možda reći „Ma, to je samo pas.“ Nije „samo pas“. To je biće koje osjeća, koje se raduje, koje voli bez interesa. To je neko ko nas čeka svaki put kad se vratimo kući.
Slobodno ću reći da onaj koji može da zlostavlja psa, sutra će moći da povrijedi i čovjeka. Nasilje ne poznaje granice, samo traži tišinu da bi raslo. A mi mu je, ćuteći, svakodnevno poklanjamo.
Iako zakoni postoje, oni se rijetko sprovode. Kazne su simbolične, postupci spori, a zlostavljači nerijetko prođu nekažnjeno.
I dok neki ljudi spašavaju životinje iz pakla, hrane ih, liječe i udomljavaju, većina se samo zgrozi na naslov i skroluje dalje. Kao da je to neki drugi svijet.
Vrijeme je da prestanemo da se pravimo da ne vidimo. Vrijeme je da svaka prijava nasilja nad životinjama bude ozbiljno shvaćena, da se zakon primjenjuje, da se počinioci kazne. Jer kad dopustimo da pas visi sa drveta, a mi okrenemo glavu, onda ne gubimo samo psa.
Gubimo i sebe, a nasilje nad životinjama ne bi trebalo da bude „manji problem“. To je korijen iz kojeg niču mnogo mračniji oblici nasilja.
Autor: Sanja Dragić/Srpskainfo
