Prije četiri godine, Trampa smo iz Bijele kuće ispratili sa 123.180 učenika u osnovnim i srednjim školama, a za njegov veliki povratak imamo tek 116.430 đaka.
Dio mladih iz ove naše tužne statistike vjerovatno se baš sad nalazi u toj Americi, dio je rasut po Evropi sa svojim roditeljima, dio nikad nije ni rođen jer za to nije bilo dobrih uslova.
Kako svi znaju da nas je iz godine u godinu manje, prema toj tužnoj istini počeli smo da se odnosimo kao prema nečemu sasvim normalnom. Zaboli li srce bar malo kada realnost stavimo na papir i podvučemo?
Ljudi napuštaju ovu zemlju i u miru. Ljubav prema otadžbini nose u srcu, ali od ljubavi se na žalost ne živi. Živi se od zarađene plate, od dobre ekonomije, uređenog obrazovnog i zdravstvenog sistema, što ovdje mnogima nedostaje.
U manjim opštinama kubure sa ljekarima, negdje stanovnici nemaju čak ni pekaru, knjižaru, bankomat, ugašene su im i autobuske linije. Srpska se svela na Banjaluku i par većih gradova, ostala mjesta izumiru.
Sveli su nas samo na politiku, na glasački listić. Zaboravili na kulturu i umjetnost, pod tepih gurnuli čast i poštenje.
Ali nije sve tako crno. Evo, baš su Trampov izbor političari u Srpskoj proslavili uz muziku. Sliku su mu okačili na zgradu Palate predsjednika RS, nadaju se ukidanju sankcija. Pojedinci idu čak dotle da datum polaganje zakletve, kao znak u boljitak, povezuju sa proslavom Svetog Jovana Krstitelja.
Da se prekrstim.
Autor: Nataša Telebak/Srpskainfo
