Sigurno je da život mnogo bolje izgleda iz skupocjenog službenog automobila, nego kada se vozite u porodičnim kolima starim 18 godina. A, upravo je tolika prosječna starost vozila kojima krstare ljudi u Srpskoj, šest godina veća nego u zemljama Evropske unije.
I tačno je što pričaju da u Banjaluci možete vidjeti bijesne mašine – ispred institucija i kompanija. Ako se odvezete samo malo dalje, istočno i južnije, vidjećete da je situacija i gora od statistike, da ljudi i dalje voze golfa dvojku, koji je već u rangu oldtajmera. Voze automobile s pokvarenim prozorom, bez brave, pa čak i neregistrovane. Samo neka se kotrlja.
Kada čujete da rođak kupuje „nova“ kola, to uglavnom znači da je auto star 20 godina uspio zamijeniti nekim od 13 godina, koje će voziti narednu deceniju.
Cifre od 200 i 300 hiljada maraka za novi mercedes, kojima se svake godine razbacuju po institucijama, običan narod ne daje ni za kupovinu stana.
Ali izgleda da političare više žulja što ljudi voze kola na ovu skupoću nego što mi komentarišemo njihovo vozikanje i letenje, jer oni to valjda rade poslovno; voze se u dobrim kolima zbog nas.
Kako se gorivo ponovo približava cijeni od tri marke mogli bi nas sa vrha opet upozoriti da ne kukamo, već da ugasimo motor. Zašto roditelji lijepo ne bi išli pješke po dijete u vrtić, koji su dobili na drugom kraju grada.
– Ja vidim da je veća gužva, svi su u automobilima, niko nije zaustavio automobil jer je cijena povećana s 2,30 na 3,20 KM. Svi voze automobile i svi se zadnji toga odriču – reče Dodik prošle godine.
A, znate kako ljudi plaćaju gorivo od tri marke? Tako što zakinu neku drugu stavku u budžetu. Kod nas je uvijek ili-ili.
Piše: Nataša Telebak
(Srpskainfo)
