Legende kažu da kada se most sagradi, da će prva duša koja preko njega pređe uvijek pripadati nečastivom. Tako su sujeverni građani ili prosti seljaci, po završetku gradnje mostova, prvo preko njega slali pse ili svinje. Vjerovali su da neće biti tako strašno ako njihova duša dospije u pakao. Međutim, Đavo ili Šejtan bi vrebao svaku priliku da do njega stigne i ljudska duša.
U svijetu danas postoji najmanje dvadesetak mostova koji su označeni karakteristikom „Đavolji most“, a među njima se ističu čak dva koji se nalaze na teritoriji Republike Srpske i BiH – čuveni most na Drini u Višegradu, kao i Stari most u Mostaru.
Na vrhu liste đavoljih mostova nalazi se jedan koji se nalazi u Gornjoj Luziciji, na teritoriji na kojoj žive Lužički Srbi. Most je poznat pod imenom Rakocbruk ili Đavolji most, što je zasluga vjerovanja naroda. Kako je most napravljen bez potpore od kamena, a ima samo jedan vrlo tanak luk toliko pravilnog oblika da s odrazom u vodi čini savršen krug, narod je zaključio da tako nešto mora biti djelo Đavola. Njegovu gradnju je naredio 1860. godine jedan vitez iz obližnjeg grada Kromlaua. Mnogi su izgubili živote prelazeći preko ovog prosto rečeno nefunkcionalnog mosta. Fotografije ovog mosta zaista fasciniraju gledaoce, jer se sa odrazom na vodi stvara zaista perfektan krug, koji liči na portal u neki drugi svijet.
Za stari most u Mostaru vežu se takođe brojne zlokobne priče. On nije tako obao kao Rakocbruk, ali iz daljine takođe liči na nepravilan krug sa svojim odbljeskom u vodi. Gradili su ga majstori iz Dubrovnika i Popova polja, a završen je 1566. godine. Gradio ga je turski neimar Hajrudin, a završio Mehmed Karađoz. Oni su na mostu ostavili zapis Kudret Kemeri, što znači Snaga svoda.
Od vremena nastanka mosta hrabri mladići skakali su sa ograde mosta na Neretvi. Veoma rijetko dešavali su se tragični slučajevi, da skakači izgube život, no to je moguća cijena đavolskog izazova.
Most u Višegradu, koga je proslavio Ivo Andrić svojim Nobelovom nagradom ovjenčanim romanom „Na Drini ćuprija“, svakako krije svoju dijaboličnu istinu. Od Radisava sa Uništa, koji pravi diverzije tokom gradnje mosta, pa se to sve predstavlja kao djelo zlih sila koje ne žele da on bude završen, preko poplava koja je donijela kugu i koleru, priče o Fati Avdaginoj koja je skočila u smrt sa mosta, radije nego da se uda za čovjeka koga ne ljubi, pa do „đavoljeg dukata“ kockara Milana Glasinčanina iz drugog dijela romana, Andrić se neprekidno poigrava sa djelima nečistih sila.
Kada je 1571. godine most izgrađen, njegovi obli lukovi su sa odrazom u vodi Drine pravili koncentrične krugove. Đavolski mostovi imaju svoje posebne priče, a Andrić je svakako jednu sproveo u vječnost.
