A kako i ne bi?
U bilo kojoj normalnoj državi, predsjednik jedne od najviših sudskih instanci i šef glavne obavještajne agencije trebalo bi da predstavljaju „vrh vrhova“, ljude koji su na te pozicije postavljeni na osnovu svojih vrhunskih profesionalnih i karakternih kvaliteta, nepotkupljivi i otporni na bilo kakve političke i kriminogene uticaje. Nešto, otprilike, kao bivši predsjednik VSTS i sadašnji pasionirani fudbalski zaljubljenik, Milan Tegeltija.
Da je čovjek najkvarljivija roba i da svako ima svoju cijenu, pokazano je spektakularnim akcijama hapšenja predsjednika Suda BiH i bivšeg direktora OBA. Nezvanično, Debevec i Mehmedagić „pali“ su zbog neovlaštenog prisluškivanja sudija i tužilaca, kao i nekih drugih koruptivnih aktivnosti.
Iako je lakomost na pare jedan od najčešćih grijehova, teško da je bilo ko u ovoj zemlji povjerovao da su Debevec i Osmica (popularni nadimak uhapšenog Mehmedagića), odjednom i na svoju ruku počeli da prisluškuju sudije i tužioce i uletjeli i gangsterske poslove.
Prije će biti, kako mnogi tvrde, da je uhapšeni dvojac radio po nalogu političkih moćnika koji su još davno stavili „šapu“ na pravosuđe i bezbjednosne strukture. Onih koji su od predratnih pukih siromaha, golih crkvenih miševa i tobožnjih političkih disidenata postali poštovani vlasnici višemilionskih nekretnina i uspješni biznismeni. Onih protiv kojih se tužilačke prijave i predmeti godinama „kisele“ u ladicama.
Onih zbog kojih su Debevec i Osmica pali i koji će, ako ih „potkovani“ desperadosi otkucaju, ako Bog da, zaglaviti na višegodišnjoj robiji.
Autor: Boris Knežević
