Danica

Danica

 “Pero moj, oči moje lijepe”…. Tako bi započinjala svaku priču o svom tragično nastradalom bratu i iako je prošlo od tada pedeset i kusur godina, ona bi o tome pričala kao da je bilo juče.

Heroina mog djetinjstva, Danica, moja baba, žena koja je na ovom svijetu bila uskraćena za mnoge radosti a opet, Bog ju je nagradio zdravim potomstvom i to je za nju bilo dovoljno.

Da se vratim na tu tragičnu 1941. godinu. Rat je već odavno počeo, a u dabarskim selima je malo ko znao šta se zaista dešava. Seljaci su se ponašali obazrivo ali ipak vjerovali su da je došla nova vlast, nova država i to je to. Seljaku ni iz džepa ni u džep, njegovo se zna, radi od jutra do sutra, otimaj zemlju od Hercegovačkog krša, nadaj se kiši koja nikako da padne, to je ona ista kiša koja je mnoge Hercegovce odvela u bijeli svijet.
“Jedno jutro ču se nekakva vika djece koja trče prema selu i kako se primiču tako razabrasmo da idu ‘talijani i ustaše”, počinje priču baba Danica.
“Sada ih već i vidimo, gone ispred sebe Gojka Mihića. Ono muškadije što se zateklo u selu pobježe u brdo iznad sela, među njima i Pero, moj i LJubicin brat, jedinac. U selu ostade samo ženskinje i par staraca. ‘talijani i ustaše banuše u selo, pretresaju kuće, lome i onako jadno seosko posuđe, psuju, prijete …
Skupiše nas pred jednu kuću i prijete nam da će nam zapaliti selo ako se muškarci ne vrate.
“Fugare, fugare” – viču ‘talijani a mi se mislimo, neka izgori i to sirotinje, samo da oni nama ostanu u životu. Vidješe da tako neće ići i rekoše Gojku da pođe pod brdo i da ih zove da dođu, da im neće ništa, samo hoće da porazgovaraju.
Rekoše mu da će da ga puste da ide kući ako ih ubijedi da siđu.
Kao da smo znali, nas nekolike jadne, nesretne sestre i majke, pristajemo za Gojkom i ubjeđujemo ga da bježi i on, da se ne vraća, da im ne vjeruje, da ne ubjeđuje ljude da se vrate. On nama stalno ponavlja kako mora to da uradi, kako će ih sve sigurno pustiti:
-“Ne brinite, obećali su da će nas sve pustiti, država je to, sa njom nema šale, mora se”, objašnjava nam Gojko, a u očima mu se vidi da ni sam u to ne vjeruje.
“Perooo…ljudiii… izađite, neće vam ništa” – viče Gojko i kiti i dalje kako je to ozbiljna država, kako ne treba da se boje a onda kad viđe da mu to slabo prolazi dodade i da će ‘talijani zapaliti selo ako ne siđu.
I sve tako ,red molbi i zaklinjanja, red opomena da se ne igraju glavama ženske celjadi što je ostala u selu i malo po malo, ubijedi njih Gojko da se predaju.
Čim se spustiše u selo ustaše ih povezaše žicom i povedoše iz sela put planine Hrgud.
Gojka pustiše kući!
Strijeljali su ih to isto veče na Hrgudu.
E sad . . .
Tu već sudbina počinje da se igra sa njom i poslije par godina Danicu udaju u susjedno selo i to baš u Gojkovu kuću, za njegovog brata, a mog đeda Rista. Nikada niko nije mogao čuti od nje da je jednu lošu riječ o đeveru Gojku progovorila, gledala ga je kao najrođenijeg.
Šta je bilo u njenoj duši, kako se sa tim borila, to je već neka druga priča ali jedno sam siguran, oprostila mu je ali nije zaboravila.
Junaka ove priče već odavno nema na ovom svijetu, svako je tamo gdje treba da bude. Danica u Rajskom naselju, a za Gojka nisam baš siguran.

(Nenad Brkić)

CATEGORIES
Share This