Mi „stariji“ sjećamo se polaganja prijemnih ispita kada smo po cijeli dan čekali da dođemo na red. Strijepnje hoćemo li biti iznad ili ispod crte. Kada su već u prvom upisnom roku mnogi studijski programi bili popunjeni. Kada su amfiteatri bili puni mladih, kada je i u kabinetima i hodnicima fakulteta i oko njih stalno vladala gužva.
Danas ni pretjerane gužve, ni euforije. Ima studenata, ali daleko manje nego prije 10, 15 godina.
Ovaj zabrinjavajući pad, koji se godinama osjeća, predstavlja ozbiljan signal da nešto nije u redu s obrazovnom politikom i ukupnim društvenim stanjem u Republici Srpskoj. Ali nadležni ovaj podatak predstavljaju kao svojevrsnu stabilizaciju, govoreći kako je zaustavljen pad u broju upisanih studenata koji je bio evidentan posljednjih 10 godina.
Mnogi od nas svjesni su da broj upisanih studenata odražava ne samo stanje u visokom obrazovanju, već i stanje u društvu u cjelini. Mnogi mladi ljudi ne vide perspektivu u studiranju jer su suočeni s nezaposlenošću, niskim platama i lošim uslovima rada. Mnogi od njih odlaze iz zemlje u potrazi za boljim životom, što ostavlja univerzitete praznima i dodatno pogoršava situaciju.
I dok se nadležni trude da prikažu brojku od 3.000 kao stabilnu, pitanje je koliko dugo će se takav “uspjeh” moći održavati. I kako će nadležni motivisati mlade ljude da ostanu i razvijaju svoje potencijale u svojoj zemlji? Ili će i dalje biti dovoljno da se višegodišnji pad upisa odjednom prikaže kao navodna stabilizacija?
Autor: Željka Knežević/Srpskainfo
