Čurović: Riječ

Čurović: Riječ

Kada sam sa 17 godina kretao od kuće da učim svoj posao, a nije bilo daleko, na Cetinje, majka kao da je znala da se neću zaustavljati samo tu, u gradu gdje su njeni svi, pa i moji svi sa njene strane, nego da ću krenuti tada na put po svijetu, rekla mi je brižno: „Usta najčešće služe da zaustave jezik,a ti sine po pravdi hoćeš da živiš.Ođe je nema, a ti vidi kako ćeš.“

Toliko. Znala je moj karakter.

Nisam uslišio tu njenu molbu i naravno, stvorio sam sebi hrpu problema, svuda i stalno. Ali sam se posle svake rečenice koju sam bilo kome prećutao osjećao loše i to nisam bio ja .Rijetko sam zaista to radio,ćutao, na nepravdu.I dobro mi je zbog toga. Teško, ali dobro.

Zašto ovo? Dok smo se borili protiv diktatora iz Rastoka, ovakva je bila makar trećina Crne Gore, nepokorna, hrabra, sa željom da izgovori sve što je nepravda, sve što je licemjerje.

20 i kusur godina maltretirani, sklanjani, proganjani, bez mogućnosti dobijanja posla, sa šansom da siromaštvo zamijene bijedom taj najhrabriji dio Crne Gore nije ćutao u zamjenu za posao ili privilegije.

Pojedinačno je svako prošao razne užase, gledao da kao glava familije ne može opskrbiti istu, gledali kako njihova djeca kao najbolji đaci nemaju posla ili moraju “ prelomiti u mozgu“ da bi imali makar približne šanse kao djeca grupacije „nikaviše918“ ili djeca funkcionera koja su spremana da po monarhističkom principu naslijede fotelje sa kojima su im očevi i majke srasli do penzije.

O opštem boljitku, o razvoju društva, o različitosti i bogatstvu istog nije bilo ni govora, sem u floskulama, a pronalaženje neprijatelja na „drugoj strani“ je bila sveta dužnost svakog ko se mislio uhljebiti na račun osiromasenih, ojađenih, satjeranih u ćošak onih koji ne ćute – SRBA.

Najviše nas, ali i mnogo onih koji se pišu Crnogoracima Bošnjacima, Muslimanima i Albanacima, bilo je proglašeno neprijateljima i tjerano na razne strane svijeta, zbog slobodne RIJEČI,dok su se apologete režima diktatora iz Rastoka utrkivale u dodjelama stanova, kupovini novih kola,otvaranju fakulteta, dijeljenjem zvanja bez znanja.

Posle su prešli na otimanje resursa ove zemlje, rasprodaju svega što je bilo vrijedno, na koncu su u stilu samoignorancije zažmurili na trgovinu drogom, koja je ojadila mnoge mladosti i zemlju nam pretvorila u Divlji Zapad, gdje se ljudi ubijaju svaki dan zbog neraščišćenih odnosa.

Ali opet, nisu svi ćutali. Uspjelo se nekako pobijediti zlo, makar zaustaviti u ludačkim nakanama da poslednje utočište pregaženog čovjeka – CRKVU, ne otmu ti osioni, bahati, provincijalni i bestidni djelioci pravde i novca.

Ne mogu da zamislim kakva je bila muka malog čovjeka da gleda kako svakog trenutka dobija prijetnje jer brani poslednju kuću u kojoj je bio siguran – CRKVU, ali znam da meni nije bilo svejedno čitati poruke.

Poruke o mučenju moje porodice, prijetnje telefonskim pozivima, porukama da će mi se silovati dijete i žena, da će me “ kao posrbicu „dugo i lijepo „razbijati“. Onda su bili konkretniji. Povik meni:“Srbe na vrbe“sam čuo u svom pozorišnom bifeu prvi put 2016-te,onda sam imao struju puštenu pod tuš u garderobi, iscrtane faluse po cijeloj, a u svakoj fioci podrobno napisano “ Mrš odavde“.Paketić za Novu godinu samo nije dobila moja ćerka : „zaboravljena je“. E taj ko je „zaboravio“ posle je bio ministar kulture.

Vrhunac je bilo odšrafljivanje točkova na kolima, tačnije po 3 šrafa na oba zadnja,pogonska, točka. Za kraj mi je priređena krađa svih dokumenata i novca u garderobi, pa sam jedno 15 dana bio bez identiteta u sred Podgorice, odlazeći da po očevim papirima iz Tušine dokazujem da sam ja – ja.

Prvi put ovo pišem, mada sam sve dokumentovao i vodio svjedoke sa sobom da ne bi bilo da sam nešto “ dodao“.

Nisam htio da se pridružim orkestru tužibaba koje svaku prijetnju sebi stave kao nadu da će profitirati politički,a bilo je i takvih-koji su na kraju propali jer narod ne voli kukavice.

One sitne fejsbuk prijetnje i instagram želje za lomljenjem ruka i glave nisam ni čitao, bilo ih je na stotine.

Nikada nisam prijavio policiji ništa od ovoga.

Kojoj policiji tada? Onoj istoj koja je batinala moj narod, Mitropolita hapsila, Vladiku Joanikija sudila i držala u apsani, pošten narod kupila sa ulica kao u „Kristalnoj noći“, Mija Martinovića zamalo ubila pendrecima na pravdi Boga, Gojka Raičevića hapsila kad god ga vidi, Kneževića držala malo u Spužu malo u kući, Mandića uz njega optužila da će srušiti državu sa penzionerima i praćkama. Itd…

Da ne nabrajam, nema šta nisu smislili,od toga da Vlado Georgijev ne može 10 godina kući da dođe, po njihovoj odluci, jer „hoće državu da rasturi“. Ili Matija Bećković. On bi je zaista demontirao, po njima. U državi gdje su pjesnik, pjevač i glumac glavni neprijatelji neko je bio izgubio mozak. A to je bila tadašnja vlast. Ovi optuženi i hapšeni i zabranjivani su moji prijatelji, pa sam više volio što sam sa njima iako nam prijete, nego sa poltronima koji čuvaju fotelje.

Oni koji nisu javne ličnosti su sve ovo i gore od ovog slično trpjeli, stoički i borili se za pravo – NA SLOBODU I JAVNU RIJEČ. SVOJU RIJEČ.

Sad se lamentira trebaju li predstavnici tog naroda i drugi koji su hrabro sve izdržali da budu u novoj Vladi i vlasti?!?!

Ne, nego nam treba SD partija, sa liste DPS-a, koja je bila saučesnik svega ovoga. Kakva zamjena teza? Ili ostali privjesci ondašnje vlasti koji su podržavali sve ovo i bili protiv budućeg mandatara i kandidata za Predsjednika koji je sad to, isti ti koji su se polomili vozeći se do juče po Evropi i vrletima CG loveći i pecajući iz „rezervoara“ glasove sopstevene dijaspore u cilju povratka ovih što bi da love ljude koji smiju da kažu RIJEČ javno ? O Bože!!! Kakav apsurdistan!!!

Kome je u cilju da trećinu Crne Gore drži van sistema, van institucija, van odlučivanja, i to onu trećinu koja je svojom hrabrošću za RIJEČ dovela do pada najduže evropske diktature od Franka i Salazara na ovamo?

Ko smije, a da drži do sebe, da zaćuti na ovo i prizna da je RIJEČ obespravljenih bila uzaludna, da se i dalje ne smije čuti, da i dalje moramo roptati pod tugaljivom masom kvaziitelektualaca i batinaša spremnih da vrate sistem diktatora iz Rastoka koji je zemlju doveo do opšte propasti, podjela koje mudrost samo može dovesati u red i samo uključivanje predstavnika UGNJETAVANIH daje šansu za takvo nešto.

Ili da bude po onoj podgoričkoj “ Učini mu ćef, posa’ mu ne svrši“, da opet živimo u društvu gdje su obespravljeni i dalje to a ugnjetivači na mala vrata opet dolaze da čekaju momenat da nas se konačno riješe?

Htjeli su traktorima da nas odvezu, možda sad naprave i autoput, politički autoput gdje se i dalje za RIJEČ odlazi u zatvor, a za hrabrost se ne možete zaposliti.

Je li to Crna Gora? Ako jeste, onda je ona stara Crna Gora zauvijek ostala u knjigama poštenja i pravde, a nova čeka da ćutanjem na RIJEČ postane tugaljiv doprinos sramoti.

P.S.

To se ne može desiti. Nešto mislim, NJegošev narod to ne može doživjeti upravo zbog njega. Ili može sve? Pa i bez Njegoša.

IN4S

CATEGORIES
Share This