On nije pjevao samo stihove. On je pričao priče ljudi, njihove boli, radosti, čežnje.
Kažu da je njegova najveća želja bila da ga pamte ne samo kao velikog pjevača, već kao dobrog čovjeka.
-Mogu i ja voziti bijesna kola, snimati milionske spotove, ali zašto bih to radio dok moj komšija nema za hljeba? Meni je zadovoljstvo nahraniti njega, otići u javnu kuhinju, dati svoj doprinos, nahraniti danas 100 gladnih usta, ili u dječjem domu donirati novac. Volio bih da me pamte kada odem, kao dobrog čovjeka, a ne kao dobrog pjevača – rekao je jednom prilikom.
Otišao je baš onako kako je i želio. Kao dobar čovjek, čovjek iz naroda čije će pjesme zauvijek živjeti. Otišao je kao čovjek koji je ujedinio Balkan, ali i svijet.
Na ispraćaj su došli brojni građani, poznate ličnosti iz kulturnog i javnog života. Niko se nije pravio važan. I svi su se složili u jednom: Halid Bešlić je bio veliki pjevač — ali još veći čovjek. Tuga je bila ista i u Banjaluci, Sarajevu, Zenici, Mostaru, Gradačcu, Goraždu, Bihaću, Jajcu, Travniku, Doboju, Zvorniku, Cazinu, Živinicama, Kaknju, Bugojnu, Maglaju, Zavidovićima, Gradiški, Beogradu, Zagrebu, Podgorici, Skoplju, ali i u mnogim gradovima širom svijeta koji su se oprostili od njega.
I zato, kad su svi drugi pokušavali da nas dijele, on nas je spojio. Uspio je ono što rijetko ko može.
Halid Bešlić je otišao. Ali ostaje zauvijek u svima nama. Ne samo zbog toga što smo voljeli njegove pjesme, nego zbog toga što smo, makar na tren, u njima voljeli jedni druge.
Autor: Sanja Dragić/Srpskainfo
