Sonja, nemoj da diraš teme sa svog posla… Sonja, nema vajde što pišeš, ionako nikog nije briga. Sonja, a čitaju li ONI tebe? Imaš li problema zbog toga?
Sonja, piši nešto vedrije, daj malo morala ljudima i perspektive. Sonja, nemoj o politici, sad je teško vrijeme, uzeće te neko na zub… Sonja, ne treba ti to. Vidi ako možeš da ideš u inostranstvo – ovdje nikad nećeš ostvariti svoj potencijal. Sonja…”
A Sonja kaže: divni ste. Divni ste sa svojim “dobronamjernim” komentarima, ali i onim manje dobronamjernim. Divni ste kad svoju frustraciju pretvorite u mišljenje u neko dosadno nedjeljno jutro ili podne, kad otvorite članak i odlučite da napišete nešto – bilo pohvalu, bilo uvredu. Divni ste, ali nikada niste hodali u mojim cipelama.
I kad pritišću, i kad bole, i kad krvare – cipele su moje. I kad su lakirane i crvene i lake za nositi, opet su moje. I samo ja znam kako je hodati u njima.
Ali postoji jedna mala istina: moja majka je rodila djevojčicu – i ženu – koja dostojanstveno nosi te cipele.
Moja majka je sanjala snove dok je na Goranskom jezeru prala krvave čaršafe da bi neka djeca mogla biti previjena ’92. Moja majka je ostavljala svoju djecu da bi radila 72 sata u komadu ’93. Moja majka je plela najljepše džempere i pravila najbolju medenu pitu za sve cimerke u prvom paviljonu studentskog doma. Moja majka je sanjala san da ima kćerku koja će misli i snove pretvarati u djela.
I to, dragi moji, majci ne mogu uskratiti.
Jer dok se vi pitate ima li smisla pisati, vrijedi li govoriti, hoće li ikoga dotaknuti – ja znam da postoji obaveza. Ne samo prema sebi, nego prema svim majkama koje su, poput moje, vjerovale da ovdje može rasti nešto drugo osim straha i poniženja.
Danas živimo u vremenu u kojem je najlakše šutjeti. Vrijeme u kojem je lakše otići nego ostati, lakše zašutjeti nego reći, lakše slegnuti ramenima nego ustati. Vrijeme u kojem mladi svakodnevno pakuju kofere jer im niko nije ostavio prostor da dišu. Vrijeme u kojem mediji često ćute, a oni koji govore – kao da im je knedla u grlu. Vrijeme u kojem nas uvjeravaju da se ništa ne može promijeniti i da je svaka borba uzalud.
Ali nije na nama da se povučemo i ostavimo ovaj prostor sjenkama polusvijeta. Na nama je da pokažemo da ovdje može postojati i drugačija, ljepša strana. Da i kad nas čizmom pritišću po glavi – možemo istkati sunce.
Jer to je sve što znaju – a to smo toliko puta već vidjeli. I ove ćemo nadživjeti.
Jer istinski, iskren život uvijek je jači od razgoropađenih sjenki polusvijeta.
I zato, baš ovdje – umjesto da šutimo, hajde da govorimo. Umjesto da odustajemo, hajde da gradimo. Umjesto da odlazimo bez traga, hajde da ostavljamo smisao.
Ova zemlja nije samo priča o njima, njihovim tenderima, njihovim rijalitijima, njihovim direktorima, ministrima, o podjelama, nepravdama i odlascima. Ona je i priča o majkama koje su sanjale, o djeci koja još vjeruju, o ljudima koji svakog dana nalaze snagu da ostanu i mijenjaju.
Ova zemlja će biti onakva kakvom je činimo: ako je punimo ljudskošću, dostojanstvom i hrabrošću – ona će to i postati.
I kad sutra obučeš svoje cipele i kreneš u dan, sjeti se da i tvoj korak može biti dio tog puta. Dio svjetla koje nam svima treba.
Jer svijet dobrih vrijednosti ne gradi niko drugi osim nas – on počinje u našim malim, svakodnevnim izborima. I u našim cipelama.
Autor: Sonja Stančić
Srpska info
