Da je tako, potvrdio je svojim rješenjem o ukidanju prvostepene presude i Vrhovni sud Republike Srpske.
Ubistvo koje je po svom načinu izvršenja, mjestu i vremenu šokiralo svakog normalnog čovjeka nije rasvijetljeno ni gotovo pet godina od njegovog izvršenja.
Ako se zna da su u rekordnom vremenu uhapšeni tada osumnjičeni, a danas optuženi, a da slučaj nije rasvijetljen, onda nešto debelo ne štima. Vrhovni sud RS je prihvatao žalbene navode odbrane prvooptuženog Benedija Đukanovića, koji je ukinutom prvostepenom presudom bio osuđen na 40 godina zatvora, tačnije njegovog advokata Tatjane Savić.
Logično je da je odbrani prvooptuženog najviše stalo da se utvrdi prava istina u slučaju teškog ubistva, ali da žalbeni navodi na ovakav način uzdrmaju temelj prvostepene presude i da ih sve redom prihvati drugostepeni sud, pa to se rijetko viđa.
Nije logično da istraga nije utvrdila jasno i precizno sa koje udaljenosti je ubijen Slaviša Krunić.
Apsurdno je da istraga nije utvrdila ni kako je uopšte ubijen jedan od navodnih napadača Željko Kovačević, čije je tijelo pronađeno u blizini mjesta napada u, kako će to potvrditi i Vrhovni sud RS prihvatajući, pogađate, žalbu Benedija Đukanovića, potpuno neprirodnom položaju.
Ali, na prvom mjestu i ono što najviše bode oči i uši i sve što se može „bosti“ nije logično da odmah tokom prvostepenog suđenja nije urađena rekonstrukcija teškog ubistva kako bi se sve nedoumice otklonile odmah u startu.
Dakle, trebalo je da prođe gotovo pet godina pa da iskusne sudije Vrhovnog suda RS sve navedeno uoče i vrate postupak istom onom vijeću koje je donijelo prvostepenu presudu uz detaljno obrazloženje kako treba da postupaju.
Zapita se čovjek, šta će biti sa ionako posrnulim pravosuđem Srpske kada iskusne sudije, i to njih nekolicina iz Vrhovnog suda RS, odu u penziju.
Zapita se čovjek sa razlogom, jer u zemlji u kojoj ne postoji odgovornost za katastrofalne propuste i adekvatna kazna očekivati pravdu je iluzorno.
