Vlasnici autoprevozničkih firmi iz BiH masovno iseljavaju svoja preduzeća i registruju ih van BiH.
Zvanični podaci pokazuju da je unazad pet godina iz BiH otišlo više od 7.500 profesionalnih vozača, a više od 2.500 prevozničkih firmi od ranije je registrovano u Hrvatskoj i Sloveniji.
Nedostaju nam profesionalni vozači, zidari, kuvari, pekari, studenti, učenici, doktori, medicinske sestre….
Uprkos važećem zakonu nijedan poslodavac u Srpskoj nije završio iza rešetaka zbog neisplaćivanja plata radnicima. Cijene osnovnih životnih namirnica divljaju, a vlast na svim nivoima se “češlja”.
Ovo je samo mali presjek surove stvarnosti u BiH koju, na žalost, svi živimo.
Svakodnevno svjedočimo odlasku radne snage u inostranstvo, jer ovdje jednostavno ne mogu preživjeti.
Firmama postaje sve teže opstati zbog prevelikih troškova, a mnoge su već zatvorene. Na kraju, radnici ostaju bez prava, bez zaštite, u borbi za minimalne plate koje ne prate ni osnovne životne troškove.
Ako već vlast ne želi da ih zaštiti od divljanja cijena hrane, energenata i usluga, građani su počeli sami da se organizuju, pa je tako, nakon Hrvatske, krenuo talas bojkota prodavnica zbog visokih cijena u Srbiji, Crnoj Gori i BiH.
Iako je bojkot prodavnica u regionu imao veliki uspjeh, jer su se građani masovno odazvali, pa su trgovački lanci zabilježili drastičan pad prometa, situacija u BiH nije bila ista.
U Republici Srpskoj odziv građana bio je posebno slab, što jasno pokazuje da mnogi i dalje nisu spremni da se bore protiv nepravde i loših ekonomskih politika. Razlog ovoj apatiji može biti duboko ukorijenjeno uvjerenje da promjene nisu moguće.
Da li su ljudi jednostavno izgubili vjeru u političke i društvene institucije ili su već digli ruke od svega i traže način da odu odavde?
Moguće je i jedno i drugo, ali činjenica je da mnogi ne vide izlaz u ovoj zemlji.
Upravo zbog tih teških uslova života i stalnog ekonomskog pritiska, mnogi se odlučuju na iseljavanje, tražeći bolju budućnost u inostranstvu.
Iseljavanje postaje ne samo posljedica ekonomske stagnacije, već i osjećaja da nema alternative u zemlji u kojoj preživljavanje postaje svakodnevna borba.
Bojkot prodavnica može biti jedan od načina da se iskaže neslaganje sa stanjem, ali je pitanje da li je to najefikasniji put.
Bojim se da je potrebno više od bojkota – potrebne su konkretne društvene promjene koje će poboljšati kvalitet života, smanjiti iseljavanje i donijeti nadu građanima koji su umorni od borbe za osnovnu egzistenciju.
Možemo li se nadati tome?
Autor: Snježana Karić
