Ne, nije da nemamo šta reći. Imamo. Ali govorimo samo tamo gdje nema posljedica. U zatvorenim krugovima, iza tastature, među „svojima“. Tamo smo pametni, ljuti, britki. Tamo znamo tačno ko je kriv i šta bi trebalo uraditi. Na otvorenom nestajemo, povlačimo se, utišavamo. Pretvaramo se da je normalno živjeti bez glasa. I pasivnost smo pretvorili u strategiju preživljavanja.
I najopasnije je to što smo se navikli. Poskupljenja više ne doživljavamo kao nepravdu, nego kao prirodni tok stvari. Kao vremensku nepogodu. Ne pitamo ko je odgovoran, zašto, dokle. Samo se prilagođavamo. Stežemo kaiš koji je već odavno na posljednjoj rupi.
Volimo ulogu žrtve, udobna je. Ona ne traži odgovornost. Možemo se žaliti, a da ništa ne rizikujemo. Možemo biti bijesni, a da ostanemo bezbjedni. A društvene mreže su savršeno mjesto za to. Dovoljno glasno da se ispraznimo, dovoljno tiho da se ništa ne desi
I taj strah, uvijek je tu. Strah da ne izgubimo posao, da ne budemo obilježeni, da ne ugrozimo porodicu. I problem je kada strah postane naš identitet. Mi smo samo umorni, iscrpljeni, preopterećeni. Preživljavanje nam je pojelo energiju, pažnju i vrijeme. Ali umor ne objašnjava sve. Umor ne može biti trajno opravdanje za odustajanje od sebe. Jer u tom slučaju više ne govorimo o preživljavanju, nego o polaganom pristajanju na poniženje.
Stalno čekamo nekog trećeg.
Vođu. Spasioca. Bolje vrijeme. Kao da promjene dolaze same od sebe, a ne iz pritiska i upornosti. Kao da istorija pamti tihe i strpljive. Možda problem nije u tome što smo nemoćni. Možda je problem u tome što smo se previše navikli na nemoć. Što smo odustajanje proglasili realizmom, a strah mudrošću.
A dokle god je tako, računi će rasti. Ne samo oni finansijski, nego i oni koje će jednom platiti generacije koje dolaze.
Autor: Željka Knežević
