Nije to tako loše kako izgleda. Kako je napisao Bil Brajson, humoristički putopisac: „Izumiranje je oduvijek bilo loša vijest za žrtve, ali čini se da je dobro za dinamiku planete“.
Kataklizma koja nam prijeti odlukom senilnog Bajdena, žednoj krvi ljudskom prirodom i nezasitoj vojnoj industriji mogla bi da nas zbriše sa lica zemlje kao što je to meteor uradio s dinosaurusima prije 66 miliona godina.
U odnosu na četiri i po milijarde godina, koliko Zemlja postoji, kada bismo sve to „sabili“ u 24 sata jednoćelijski organizmi su se pojavili oko četiri sata ujutro, oko 22 sata se pojavljuju prve biljke i prva kopnena stvorenja, dinosaurusi vladaju od 22.54 do 23.39, a ljudi stupaju na pozornicu 77 sekundi prije ponoći.
Homo sapiens se diči inteligencijom, ali inteligencija nije isto što i mudrost. Zbog toga ćemo teško doživjeti 78. sekundu kao vrsta.
Smiješno mi je još prije 40 godina bilo kada je, u sklopu vojne obuke, došla na red obrada teme o opasnosti od atomske bombe i kako se „zaštititi“. Morali smo svaki put, kada je potporučniku palo na pamet, da se ničice bacamo na zemlju u trenutku zamišljenog udara. Komanda je bila jednostavna: „Atomski slijeva“ ili „Atomski zdesna“ i svi smo kao snoplje padali u smjeru suprotnom od komande. Dešavalo se da je neki Slovenac na komandu „Atomski slijeva“ skakao s glavom okrenutom u lijevu stranu, usmjerenom prema smrtonosnom udaru, slučajno brkajući strane ili strateški izbjegavajući lokvu koja se nalazila s njegove desne strane. Naravno, uslijedilo je bjesomučno ponavljanje za cijelu četu, a krivcu je pred spavanje obavezno „miniran“ krevet.
Kako to obično biva u vojsci, nikom nije padalo na pamet da se raspravlja oko komandi, koliko god glupe i neefikasne bile.
I danas, kada nas političari bombarduju svojim „razmišljanjima“, bespogovorno slušamo i ne propitujemo budalaštine koje nama i našim najmilijima mogu život značiti.
Kao instant rješenje opstanka tako nude skloništa. Pa ne možemo vječno i svi da ostanemo u njima, pogotovo što su nam robne rezerve kao da je bačena nuklearna bomba na njih. A i ako preživimo udar, koliko dugo nećemo moći da udišemo kontaminirani vazduh, zakoračimo na zagađeno zemljište, pijemo vodu obogaćenu uranijumom, plešemo na radioaktivnoj kiši? I ko će, zaboga, smjeti da uđe u skloništa novijeg tipa, ako ih bude bilo, kad znamo kako se restauriraju nadstrešnice?
Ne tako davno su nas ubjeđivali u neophodnost izgradnje kovid bolnica, a danas vidimo da bi se moglo slično ponoviti. Samo, ako ste već izbjegli ruku pravosuđa za neispravne respiratore, industrijski kisik u plućima pacijenata, pljačkašku privatizaciju, nerazjašnjena ubistva, poplave, mislite li da vas neće dotaći nuklearna katastrofa, i pored sveg zlata u bisagama?! Ili se rukovodite aksiomom kako političarima ne može biti ništa jer žohari mogu sve da prežive?!
Misleći ljudi na Tviteru već postavljaju pitanja i nude prijedloge, više iz očaja nego iz zbilje. Tako jedni razmišljaju kako se obući za nuklearni „ivent“, drugi obilaze sela u potrazi za čvrsto građenim bunarima, treći boga mole da se sačeka dok se ne potroši kupus koji se kiseli u atomskim skloništima, četvrti se nadaju da će listu čekanja kod doktora skratiti za koji mjesec, peti i šesti navijaju za Putina ili Bajdena ne shvatajući da imaju dovoljno projektila za tri uništenja ljudske civilizacije i da jedan od njih, na putu za London ili Moskvu, uvijek može zalutati do Doboja ili Međugorja.
Možda je u slučaju trećeg svjetskog rata najbolje praviti se mrtav. Kao što smo to činili zadnjih 30 i kusur godina.
Autor: Branko Tomić/Srpskainfo
