Priču o navodnom postojanju sarajevskog safarija prvi je „zakotrljao“ izvjesni Slovenac, Miran Zupanič, a ono što je zanimljivo jeste to da je cijela teorija o postojanju bolesnog hobija, u kome su, navodno, svoje izopačene strasti zadovoljavali bogati stranci, tri decenije nakon završetka rata puštena u javnost bez ijednog čvrstog dokaza.
Činjenica jeste to da su u Sarajevu, za vrijeme proteklog građanskog rata, snajperisti sijali smrt. I to ne samo sa jedne strane. Sarajevske „Romea i Juliju“, Admiru Ismić i Boška Brkića, prema brojnim relevantnim svjedočenjima, na Vrbanja mostu nisu likvidirali nekakvi manijakalni i prebogati stranci, koji su „zlim Srbima“ plaćali za lov na ljude, niti su taj zločin počinili pripadnici VRS. Admiru i Boška, skoro je izvjesno, ubili su snajperisti iz bošnjačkih „Ševa“.
Samo beskrajno pokvarenim i zlim ljudima moglo je da padne na pamet da svojih pet minuta slave pokušaju dobiti izmišljenjem nepostojećeg „safarija“. Kao da neviđena ratna stradanja Sarajlija, bez obzira kojem narodu pripadali, nisu bila dovoljna, pa sada, 30 godina nakon završetka rata, ovlaš zacijeljene rane treba ponovo povređivati.
O zlodjelima za koje smo jedni drugima krivi ne treba da nas podsjeća bilo ko sa strane. Posebno ne oni koji zarad senzacionalizma pokušavaju da steknu morbidnu slavu, dok u već dovoljno nesrećnoj zemlji siju novo sjeme zla, podjela i mržnje
