Tekst od kog suze same idu: 3 priče Ćire Blaževića koje niko nije znao

Tekst od kog suze same idu: 3 priče Ćire Blaževića koje niko nije znao

Fudbalsku javnost duboko je potresla vijest da je „trener svih trenera“ Miroslav Ćiro Blažević preminuo u 88. godini.

Onjegovoj harizmi, originalnosti i neizbrisivom tragu ostali su da svjedoče oni koji su imali privilegiju da ga poznaju i rade sa njim.

Jedan od njih je bivši fudbaler Zvonimir Boban, koji je u tekstu, koji je objavio “Jutarnji list”, iz svojih anegdota sa legendarnim trenerom pokušao da objasni zašto je Ćiro bio poseban. Tekst prenosimo u cjelosti:

Fudbalesko prvenstvo Jugoslavije 87/88, kraj zimskih priprema. Kapiten Dinama Marko Mlinarić prodat je u Okser, a njegov zamjenik Zvezdan Cvetković u Valdhof iz Manhajma. Svlačionica prvog tima FK Dinama…

“Mustafa sine, je li moguće da nećeš Dinamovu traku, je**te Boban, pa ti guraš dijete pod kola! Munja sine, onda si ti kapiten!” “Šefe, bolje je da bude Zvone, mi smo prestari, možda brzo odemo, on ostaje.” “Šta je ovo?! Pa vi ste skroz pobenavili, marš na trening, budale jedne, pa nije ni počeo da igra, a da bude kapiten! Koji vam je k…., oćete u ludnicu da me otjerate!”

Pet dana nakon tog ludog utorka pod maksimirskim jugom, u Prištini, u neku tmurnu i hladnu kasnozimsku nedjelju prvi put sam navukao crveno-bijelo-plavu traku na naš voljeni, sveti i plavi dres! Uz Šefove riječi koje mi odzvanjaju glavom dok moje misli lete gore s njim: “Sad se pokaži, frajeru. Čuj, kapiten, 18 godina i on kapiten!! Ajde, povedi ekipu da te vidimo, kapitenu Bobane!” Prećutao sam.

Znao sam da taj mučni sarkazam dolazi od pritiska i straha. Plašio se da mi je rano, a ja traku odbio nisam. Na kraju krajeva, tješio sam se, da je htio, okačio bi on nju na drugoga. Pa on je Šef, nismo mi…

Miroslav Ćiro Blažević – ŠEF, moj Trener, naš Trener – Trener svih trenera koji će, siguran sam, i od gore rješavati naše sudbine i naš fudbal, vinuo se Gospodu nakon jednog velikog života. Odletio je u sjaju svog talenta, u ljubavi njegovog naroda i u poštovanju njegovih igrača.

Ne znam da  li je i kako je složeno nebo, znam samo da će Ćiro i gore biti Gazda, a šta bi drugo bio? Kako bi njegov sin Miro, koji ga je s rukom u ruci ispratio nebesima, znao reći: “… a znaš kakav je Tata!” Sećam se kad sam to i prvi put čuo, 86. u Splitu, memorijalni turnir Marjan, Šef nas je stavio u sobu zajedno – svog sina i svog sutrašnjeg, nedozrelog kapitena.

Toliko toga smo proživjeli zajedno Beli Šal i ja da bi i knjiga bila premala, kamoli jedna stranica novina koje je, kao i ja, toliko volio. Šesnaest sam godina igrao kao fudbalski profesionalac, od toga mi je 15 bio trener, a ja 13 njegov kapiten. Kako god, verujem da će mu biti drago ako se spomenem nekih naših dogodovština koje, s obzirom na današnju sterilnost i banalnost u odnosima trener – igrač, deluju kao burni renesansni roman pun krvavog i pravog života. Pokušaću da ih razdijelim u vreme koje nas je, eto, opet razdvojilo.

Lijepo je i teško pisati o Ćiri. Lijepo, iz milion razloga, teško – jer sve se čini malo i nebitno, baš banalno i prosto, nedovoljno za njega i za nas. Pa da ne zalutam u nebitne formulacije i pametovanje, a takvih će o Ćiri biti i previše, ja ću ga opisati doživljenim – kroz ono što smo bili, što jesmo i, ako je tako, po onom što ćemo valjda biti.

Slaven Bilić ga je nedavno objasnio na duhovit, ali i iznimno precizan način.

Kaže da smo mu vjerovali i kad smo znali da nas laže! Genijalna istina! Kaže i da nas je samo on mogao voditi – to smo puno puta čuli, ali Slaven to dočarava sjajnim jezikom, punim ljubavi i poštovanja – punim obožavanja. Tu se krije odgovor na sva pitanja o nama i o Njemu.

Kao da je ono vrijeme tu i sada, kao da se trag ni najmanje istrošio nije. I sve je isto svima, sve je jasno svima – On je Šef, mi smo njegovi Sinovi! Neupitno i zauvijek.

Takvu sam crtu ponašanja vidio kod naših plavih heroja iz osamdeset i druge s kojima sam, nakon što sam im skupljao lopte, imao čast i sreću igrat. Cico, Mlinka, Hadžija, Šamika, Zvezdan, Džemo, Majo, Mara… bezuslovno su pripadali Bosancu i on njima. I danas je tako. Jasno da vrijeme, veliki uspjesi i uspomene odrade svoje, ali ipak je to jedinstvena priča jednog jedinstvenog lika, neuporedivog s bilo kim – i s bilo čim.

Svi oni koji znaju nešto o psihologiji grupe, u našem slučaju, divljeg krda, slažu se da nije bilo, barem po pitanju karaktera, kompleksnijeg tima od onog mangupskog generacije ‘98. Imali smo 10 kapitena, pravih frajera i mu**nja, pa ih ti riješi i obuzdaj. Nekoliko njih po igri (Aljo, Pros, Šuki, Boka…), nekoliko njih po iznimnim liderskim crtama (Nane, Štica, Sočo, Ladara, pa i ovaj koji piše, bez lažne skromnosti)! More taštine, tone harizme, milion ideja, milon želja, veliki talent, veliko taktičko znanje…, žene, karte, izlasci. I sve je to moglo biti problem – ali nikad nije!

Nije jer je Ćiro znao svakog u dušu, znao je kad da nas raspusti, kad da stegnu, kad da nasmije, kad da zabrine, kad je ne, a kad je da! U tom je bio kao švajcarski sat! Nepogriješiv, u sekundu, od nula do 24!

Miroslav Ćiro Blažević
FOTO: AL JAZEERA BALKANS/YOUTUBE/SCREENSHOT

Hendlao nas je s lakoćom, neuporedivom lakoćom. Misli i riječi bile su mu brze i tačne, ponekad ludo duhovite. Sve to je bilo odrađeno i promišljeno, ništa slučajno. Radio je na sebi Ćiroki, stvarao se kroz najdublje ambicije da u fudbalu postane neko i nešto. Kroz fajtersko blato njegovog bosanskog djetinjstva, kroz gospoštinu njegovih evroputešestvija, kroz gradski štih Rijeke i Zagreba, svega i svačega bilo je u Šefu. Dodajmo tome i onaj pronicljivi, freudovski-balkansko uličarski instinkt i miks je je**niji! Lukavom Šmekeru za psihoanalizu nisu trebali sati kao gosp. Sigmundu, trebao je samo jedan jedini pogled – niti riječ, samo pogled! I sve bi shvatio, i sve nas poređao. Šeretski, sugestivno, iz zajebancije!

Pa evo, uz osmeh…

Kakva je bila, sine?

Jednom, bilo je već oko pola četiri ujutro, šunjo sam se kroz garažu i lift Interkontija u nadi da ću nekako nevidljivo do sobe 525. Vojni sat je bio zakazan za 12 te dva treninga za sutra, bio je prvi dan okupljanja. Pozovem lift, usporeni glupan klizi naizgled satima, napokon zazvoni, otvore se vrata i – đenje!

Šef unutra! Pocrvenim, taman da nešto izustim, a on me u sekundi skrši s: “Dobro veče, Sine moj, jesi dobro? Reci tati, kakva je bila?” U šoku, stidljivo izustim: “Kartao sam se, Šefe, oprostite.”

– Nemaš se ti šta izvinjavati, sine, imaš ti svoje potrebe. Sutra ujutro spavaj i odmori, treniraćemo samo popodne. Laku noć, kapitenu naš!

Ni sad ne znam šta bih rekao.

Kralj! Smijao sam se dugo i zavolio ga još više!

U Francuskoj na Svjetskom, prije četvrtfinalne utakmice s Njemcima, nastao je cirkus s kartama. Najmanje ih je ostalo za igrače. Kažem Ćiri: “Šefe, momci pitaju za karte, a niko nas ne je*e ni dva posto, jel’ to moguće?” Odvrati mi: “Sine, svako će dobiti koliko treba, reci im da se ne bune i da će Šef srediti!” Prođu dva dana i niko nam ništa ne javlja, ja odem opet do Njega i kažem mu: “Šefe, obećali ste, ali izgleda da ni vas ne fermaju dva posto, ako se ne riješi do večeras, izlazimo pa vi vidite!” “Pa gde ćete, jesi poludio, dva dana je do utakmice. Zajeban je onaj Mikša (tadašnji predsjednik Saveza), al’ sje**ću ga ja, sine!”

Odradimo trening, niko ništa ne govori, a ja više pitati neću! Momci pi*de, još će pomisliti da ih i ja foliram. Revolucija, nema druge. Dođemo u hotel, skupim sve igrače i kažem: “Kapiten časti, ajmo!” Odosmo pravo  na picu pa do jutra napolje! Bordel!

Vraćamo se u hotel, bilo je oko 4, skoro zora, a ono nigdje nikoga, čak ni Šefa koji je uvijek tu, uvijek u kontroli. U čudu odosmo u sobe.

Ujutro, na kasnom doručku, dođe do mene kao da ništa nije bilo i kaže: “Sine, svaka ti čast, stisli ste ih dobro! Mikša se trese i daće sve karte!” Mislim se, jel’ me to zajebava, jesam li stvarno tol’ko fudbaler ili? Možda sam ja u nekom drugom filmu pa ne shvatam? Nebitno, al’ jedno je jasno – Felini i Kusturicasu male bebe za Ćiru!

Ishod – nije Savez dao sve, ali dovoljno je dao pa se moji saigrači smire.

Sad, ko će ga znati ko je štekao karte: neki kažu Ćiro, neki kažu predsednik, nije ni bitno. Bitno je da je ono najbitnije postalo nebitno – jer koga briga što smo bili do jutra, maznuli picu i ko zna koliko piva i kola kola, što je svetogrđe prije utakmice. Ma koga briga za totalnu neposlušnost i krah hijerarhije – jer tada je trebalo nevideti – za sve održati. Genije je to lakonski odradio, kao da nije njegova stvar.

Čak je Majstor sav taj nered pretvorio u “našu pobedu”, naštimovao nas pred Nemce i odveo celu zemlju u nesanjanu euforiju i ponos.

Prosa vidim svaki dan kad sam u Zagrebu, 40 godina i tu smo – zajedno!

Ima tome već dosta godina, ide Žućo k meni i smeje se kao lud, naglas. Stanemo na ćošku Preradovićeve i Tesline, ispred Korčule, a on se i dalje smeje, ne može do daha, suze mu frcaju i pridržava se za mene. “Šta je, šta se tol’ko kesiš?”, i ja ću kroz smeh. Kaže, sreo Šefa pa mi napokon otkuca kako se Roći bunio zbog mene jer da sam mu izbio 17 hiljada evra iz džepa. I da mi to nikad neće oprostiti. Kaže da je rekao: “Zamisli, sine, onog pokvarenog kapitena, rek’o mi je da mu brišem onu glavicu s mog predsedničkog postera ili da će me u novine!” “I šta si mu rekao?”, pitam… “A ništa, smejao sam se!” Smejao si se, super. I šta još kaže?” “Ma ništa, sam me pitao za kog ću da glasam.” “I šta si mu odgovorio?” “Pa reko sam da za njega, a šta da mu kažem.”

Grande Žuti, dobri moj Pros.

Da pojasnim stvar…

Šef je te godine, nikad mi nije bilo jasno zašto, odredio da se kandiduje za predsednika Republike Hrvatske! Bilo mi je čudno, ali nisam si razbijao glavu, ima čovek pravo na svoje ambicije.

Tako, prolazim Masarikovom jedno jutro, kad ono poster “Ćiro predsednik”, a na slici Aljoša i ja Šefa držimo na ramenima nakon francuske bronze! Na Parku prinčeva, taman nakon Holandije. Oblio me hladan znoj, nisam imao pojma. Da me bar šta pitao, da mi je bar nešto rekao. Baš ništa – nula! I baš ona slika koju toliko volim, koja je tako iskonska i prava! Popi*dim, nazovem ga i kažem mu da skida tu sliku ili da briše mene s nje jer ne želim da onaj trenutak koristi za jeftine i nebitne političke poene! Za svoju ludoriju. A Ćiro ko Ćiro, direktno u glavu: “Pa sine, uništavaš me, ma je** si mi majku…, jel’ moguće, sine moj, pa izbijaš mi 17 iljada iz džepa, evra, sine, evra!”

Odvratim mu mirno: “Šefe, budite šta god želite za sebe, ne za mene, pa niste mi ni reč rekli. Skidajte me s postera, pa nećemo valjda Vi i ja zbog svađe u novine.” Kaže: “Jel’ to tvoja zadnja, sine?” “Jeste, Šefe.” Poslao me opet tamo odakle sam stigao na svet, ali kad smo se videli par meseci posle, zagrlio me ko sina i nasmejao se… Upitao sam ga jesam li mu dužan onih 17? Samo je preletio: “Sine moj, pusti pare, znaš da tebe tvoj Ćiro voli najviše.” Slegnuo sam ramenima, uz uobičajeno: “Znam, Šefe, znate da znam!”

Zastave

Zadnjih godina viđao sam ga po centru Zagreba, djelovao mi je tužno…, nekako izgubljeno. Kao da traži onog sebe kojeg je nemoguće naći. I svaki zagrljaj bio bi prepun nekadašnjeg sjaja, pun zvijezda koje su popadale. Uz obično: “Kako si, sine moj najdraži?” “Dobro, kako ste Vi, Šefe”, i brzi rastanak. On u svoj besciljni krug, ja u neki drugi, možda u konačnici isti.

Živeli smo jedan do drugog, Gajeva 7 i 9, tako se pogodilo. Zadnji sam ga put video na našem stadionu. Zagrljaj je trajao duže – da pokažemo ljudima kako je to između nas, a i zbog mog Trenera koji je bio već slabiji i prazniji nego ikad. Ako se negde trebalo videti po zadnji put, nek’ je bilo tamo – tamo u plavom. Na ovome svetu, tamo nam se skoro sve i dogodilo, meni i mom voljenom Miroslavu Ćiri Blaževiću, bosanskom Hrvatu iz Travnika.

Eto, Poštovani moj, ispisah par naših momenata da mi se nasmejete od gore. Uspomene naše, Šefe, vredne su mi, ne dam ih ni za šta. Kao da zaustavljaju vreme i čine ga vrednim, samo ga uspomene čine vrednim.

Nema više papira, sve je skučeno danas, pa Vas moram pozdraviti. Samo jedna mala molba za kraj ili doviđenja, neka Vam ne bude teško:

Dragi moj Ćiro, dragi naš Šefe, Vaš mladi, nadobudni kapiten nije više mlad…, a ni nadobudan. Život ga je, kao i sve druge, navodno normalne, naučio pameti i okoričio – ugasio lažni sjaj. Neću Vam, nekako umišljam, stići loš. Pa ako zatrebate boljeg i zrelijeg kapitena, predlažem se – uvek Vas je lepo imati za Šefa.

I molim Vas lepo: naredite Uzvišenom da odredi najgušći oblak s kojeg se dobro vidi naš zeleni fudbalski teren pa u beskonačno zabijte dve zastave: Dinamovu plavu, skroz plavu! I kockastu, našu najepšu! Pa da se zajedno savijemo pod njih, da nas obgrle, Šefe. U ljubavi večnoj – Našoj!

(Srpskainfo)

CATEGORIES
Share This