Đoković je zauzeo prvo mjesto s ubjedljivom prednošću od 515 poena u odnosu na drugoplasiranog Liona Maršana, plivača, dok je razlika u odnosu na Maks Ferstapena, vozača Formule 1, iznosila čak 528 poena.
Naslovna strana izdanja L’Equipe-a krasila je slika srpskog tenisera, a priznanje je obilježeno i velikim intervjuom koji je Đoković dao, u kome je podijelio zanimljive anegdote, ali se dotakao i onih “nepresušnih tema”, piše Sportal.
Prvo pitanje bilo je sada već ono ustaljeno – ko je po njegovom mišljenju najbolji svih vremena?
– Postoje tri odgovora. Prvi je: Ja sam najbolji. Ako na to pomislimo, neki će reći: ’Arogantan je! On druge ne poštuje. Drugi je: Ne mislim da sam najbolji, pokazujući da sam skroman, što je moguće. Treći je: To sam što sam, ponosan sam na ono što sam postigao, ali poštujem i ostale aspekte i ostala mišljenja i GOAT debatu ostalima. Treći izbor je moj odgovor – rekao je Đoković.
Ipak, odgovor na takvo pitanje ne može da bude jednostavno…
– A gdje je Serena? Gdje je Kobi, gdje je Ronaldo, gdje je Maradona? Uvijek neko nedostaje. Ja sam napisao istoriju svog sporta sa svojim rekordima. Ja sam kvalifikovan. Na drugima je da vide da li je to dovoljno ili ne. To ostaje subjektivno. Ali čast mi je što pripadam toj klasi – kazao je on.
Kad ste najbolji ikada, jasno je da će sve zanimati ko su vama bili idoli i na koga ste se ugledali. Đoković je u intervjuu izdvojio tri imena.
– Moja tri idola iz djetinjstva bili su Pit Sampras, Majkl Džordan i Alberto Tomba. Cijenim Muhameda Alija, koji je ostvario nevjerovatna dostignuća, ali i društveni uticaj inspirišući mnoge ljude hrabrošću i integritetom. Veoma ga poštujem. Patio je zbog toga, osuđivan je na zatvor, prolazio je kroz mnoga iskušenja. I zbog toga se ljudi još više identifikuju s njim. Stavio je svoju karijeru na ivicu sa jakim uvjerenjima – izjavio je Nole.
Jedno ime se tu ipak najviše ističe.
– Alberto Tomba! Bomba! Fantastičan čovjek. Upoznao sam ga prvi put u Srbiji, prije petnaestak godina. Još ga se sjećam. Bila je to večera gdje je bilo puno ljudi. Sjedio sam pored njega, super srećan, a on tako zabavan! Pričao mi je o svemu osim skijanja. Htio sam da naučim par tehničkih stvari. Ali on mi je rekao: Ne, ne skijanje, pričajmo o zabavama, pričajmo o životu! Dogovorili smo se da ćemo jednog dana zajedno skijati. Nadam se da će taj dan doći, jer prije ili kasnije ću se vratiti na stazu. Igrao sam tenis sa Pitom Samprasom, moram skijati sa Tombom i igrati košarku sa Džordanom. Poslije toga, možda ću se povući iz svih sportova – jasan je srpski teniser.
Srpski as, osim o tenisu, govorio je i o golfu i ragbiju.
– Prisustvovao sam finalu Svjetskog kupa u ragbiju u Parizu. Bilo je to prvi put da sam vidio ragbi meč uživo. Nisam mogao ni da zamislim fizički dio, zvuk udaraca koje čujemo… To je tako brutalno… Nevjerovatno. Takođe sam bio pozvan na ceremoniju Zlatne lopte. Rekli su mi da sam prvi izvan fudbala. Tako da, vau! To je bio nevjerovatan i lijep trenutak. Tokom Rajder kupa u Rimu takmičio sam se sa timom Evrope. Nisam igrao golf praktično godinama, nisam znao da li mogu da nastupim pred ljudima, kako ću se nositi sa pritiskom, ali golf je drugačiji. Plašio sam se da moj udarac ne pogodi nekoga u glavu. Ponovo sam uzeo tri ili četiri časa golfa, nakon US Opena, u Srbiji i već sam bio na pristojnom nivou, te sam pristao – rekao je Đoković.
Otkrio je i da se prerušio u italijanskog konobara kako bi iznenadio tim Evrope na Rajder kupu u Rimu. Srpskog asa je primjetio samo Rori Mekilroj prije nego što je pobjedničkom timu Luke Donalda održao motivacioni govor.
– Željeli smo da to bude iznenađenje. Ali bilo je manje-više poznato nekoliko dana ranije. Pitali su me novinari, rekao sam im da sam tek došao da igram. Morali smo da promijenimo planove i odlučili smo da to uradimo na originalan, zabavan način. Smislili smo maskiranje. Trebalo mi je skoro sat vremena da se spremim, sa šest-sedam ljudi, sa šminkerima, frizerom, stilistom. Obukao sam se kao konobar koji donosi poslugu u sobu, stavili smo jastuke na stomak da budem deblji. Nisam više ličio na sebe! I tako sam ušao u prostoriju, gurajući kolica, spreman da poslužim šampanjac. Kada sam otvorio prvu flašu, čep je izletio, umalo me udario u oko, odbio se o plafon. Morao sam da spustim glavu da ne bih privukao pažnju. Prvo me niko nije prepoznao, a onda me je član tima pitao: “Da li ste dobro, gospodine?” Odgovorio sam na italijanskom. Prvo sam služio supruge i djevojke, od kojih me je jedna malo čudno pogledala i tada su glasine počele da se šire. Rori Mekilroj me je prvi primjetio. Rekao je: “Mogu li i ja da dobijem čašu?” Okrenuo sam se, uzeo reket koji sam donio i počeo da udaram voleje u zid. Svi su aplaudirali, to je bilo veliko iznenađenje – priča Nole.
Zlato sa Olimpijskih igara je nešto što fali u Novakovoj kolekciji. Uvijek je Srbin maksimalno posvećeno pristupao takmičenju, ali je medalja izostala…
– Imao sam nekoliko veoma lijepih trenutaka. Ali istovremeno, to mi je oduzelo puno energije. Kao sportista, kao dijete, želio sam da bude tamo, sa svima. Ali kao teniser, možda nije trebalo… Bilo je teško pronaći ravnotežu – zaključio je Novak u velikom intervjuu.
Srpskainfo
