Intervju Dražena prenosimo u cijelosti.
Danas bi Siniša Mihajlović napunio 56 godina, a nešto više od dvije godine nakon njegove smrti, to je rana koja se još ne može zacijeliti. Sjećamo ga se riječima njegovog brata Dražena.
Dražene, koje je prvo sjećanje koje imate na Sinišu?
– Zapravo, prvo sjećanje nije moje, već njegovo. Ispričao mi je to mnogo puta i to pokazuje ko je bio moj brat. Imao je možda šest godina, a ja tek dvije. Moji roditelji su išli rano na posao i nije bilo novca za dadilju i da Siniša ide u vrtić, pa je ujutru nakon 6 sati morao da brine o meni. Tako da bi izlazio iz kuće dok sam ja još spavao i išao kupiti mlijeko i hljeb za doručak, ali iako je već radio stvari kao odrasla osoba, bio je samo dijete sa svim strahovima tog uzrasta. Kad bi se vratio kući, stajao bi leđima naslonjen na peć, nepomičan s širom otvorenim očima gledajući u vrata od straha da neko ne uđe. Mislim da je tada naučio da pobijedi strah. Moje sjećanje koje je samo moje nije vezano za neki događaj, već za zvuk – započeo je Dražen.
Zvuk?
– Da, zvuk lopti koje je Siniša cijeli dan šutirao u garažna vrata ispred naše kuće. Mnogo puta je morao da ih mijenja. Ciljao je uglove. Njegovi uspješni slobodni udarci su se rodili tu, šutirajući sam desetine hiljada puta i izluđujući našeg komšiju, gospodina Dragana –nastavio je.
Jeste li dijelili igračke?
– Malo, Siniša nije bio ljubomoran, jer je on uvijek bio precizan, pedantan, držao je sve u redu. Kada bih ja došao, rastavljao bih i lomio sve. Možda bih dirao automobiliće, ali lopte mi nikada nije davao da diram. Brinuo se o njima kao da su djeca, mazao ih je masnom kremom uveče kako se ne bi uništile, a neke je koristio samo na travi da ih ne bi pohabao. Kao da su koljena djece. Međutim, razmjenjivali smo obuću – istakao je on.
Jeste li imali isti broj?
– Ne, ali firma u kojoj je radio naš otac uvek mu je za Božić poklanjala jedan par cipela i on nam je naizmjenično dozvoljavao meni i Siniši da odemo i zamijenimo ih za naš broj – kazuje Dražen.
Kakav odnos ste imali sa svojim roditeljima?
– Mama je bila pravi general u kući, ona nas je odgajala, iako je radila. Tata je imao težak, naporan život, bez puno razonode ili zabave, kao ljudi njegove generacije između rata i Titovog režima. To ga je često vodilo u bar, i kada bi se vratio bilo je teško… Otišao je prije mnogo godina zbog tumora. Siniša je govorio da, da bi ga se sjetio, uvijek naručuje dvije rakije, jednu za sebe i jednu za tatu. Ja sada naručujem tri – kaže Sinišin brat.
Imali ste različite karijere.
– Ja sam ušao u policiju, nisam imao Sinišin talenat, fudbal nije bio za mene. Mislim da u Italiji nikada nisu shvatili šta je Siniša značio za našu zemlju iako je ovdje malo igrao. On je apsolutni mit, ne samo za navijače Crvene zvezde i zbog pobjede u legendarnoj Ligi šampiona 1991. godine. Polufinale protiv Bajern Minhena sa njegovim golom ovdje se smatra jednom od najvećih utakmica svih vremena – navodi on.
Rat je rastrgao zemlju, razdvojio porodice, ostavio neizbrisive rane i vama.
– Moj hrvatski rođak, sin majčinog brata, htio je da digne u vazduh našu kuću u Borovu dok su moji roditelji bili unutra tokom finala protiv Olimpika. Nije to učinio samo zato što je sa mojim roditeljima u kući bio i njegov brat. Pipe, Sinišin brat po prijateljstvu, takođe Hrvat, srušio ju je, ali samo da bi zaplašio moje roditelje i natjerao ih da pobjegnu, inače bi mogli umrijeti. Ko je vidio užas, ne može ga zaboraviti – nastavio je on.
Tokom sukoba Siniša je uspio da vas dovede u Rim.
– Da, ali to je trajalo kratko, moj otac je bio Srbin od glave do pete, imao je osjećaj da bježi i želio je da se vrati: “Ako treba da umrem, umrijeću u svojoj kući, među svojim ljudima”. Tako smo se svi vratili, nisam mogao da ga ostavim samog – kazao je on.
Približavamo se najdramatičnijim trenucima, otkrivanju bolesti…
– Bio sam na Sardiniji sa svojim bratom, Arijanom i cijelom njegovom predivnom porodicom, kada jednog jutra, nakon što se probudio, nije mogao ni da hoda. Ja sam ga zadirkivao: “Izgledaš kao starac od 90 godina…”. Mislili smo da je istegnuće ili upala jer je igrao padel. Ali umjesto toga –priča bez zadrške Mihin brat.
Vi ste morali obavijestiti majku kada je dijagnoza postala jasna.
– To je bio jedan od najtežih trenutaka u mom životu. Mama je uvijek bila kao stijena, ali ni najjača žena na svijetu ne može da izdrži bol zbog moguće gubitka djeteta. Nažalost, to se kasnije i desilo – naveo je on.
Izgledalo je da je Siniša izašao iz toga, da se oporavio, a onda je došlo do recidiva.
– Hrabrost, fizička snaga i volja mog brata su bili nevjerovatni. Uvijek je ostao pozitivan, spreman da se bori, uvjeren da će uspjeti – nastavio je on.
Vi ste bili taj koji je dao koštanu srž za drugu transplantaciju.
– Da, činilo se da bi to moglo povećati šanse za uspjeh. Znam da nije moja krivica, ali činjenica da ga nisam uspio spasiti je rana koja se nikada neće zacijeliti – priznaje Dražen.
Nema utjehe, ali možda može malo olakšati ogroman bol saznanje koliko je bio voljen.
– Da, shvatio sam to na dan sahrane prateći kovčeg: zatvorene ulice, ljudi napolju, ličnosti ne samo iz sportskog svijeta već i iz političkog i javnog života u Italiji. Bilo je to nevjerovatno iskazivanje naklonosti – završio je.
Agencije
