Dodik je Orbanov pijun za unutrašnje izbore u Mađarskoj

Dodik je Orbanov pijun za unutrašnje izbore u Mađarskoj

Krajem oktobra, uticajni New York Times, vikend izdanje ove novine, objavio je veliki tekst o Orbanu. Orbanov efekat, autorke Elisabeth Zerofsky, sjajne novinarke koju sam imao priliku upoznati, promiče tezu o ogromnom uticaju Orbana na američke konzervativne političare, kojima je mađarski lider doslovno predmet obožavanja.

Liderski izgubljena Republikanska stranka gotovo je potpuno isključena iz javnog i kulturnog života, a nedavni skup podmlatka ove partije o budućnosti stranke pretvorio se u masovnu tuču učesnika. I dalje, Republikanci imaju polovinu glasova u Kongresu i veoma su uticajni, bez obzira na obezglavljenu politiku, kojoj je najbolji izbor do juče bio Trump.

U takvim okolnostima, traže se idoli poput Orbana, konzervativnog političara koji suvereno vlada Mađarskom bezmalo deset godina. Šta misli o demokratiji najbolje je pokazalo saznanje od ovog ljeta kada su medijski izvještaji otkrili da je mađarska vlada špijunskim softverom zarazila mobitele istraživačkih novinara i političkih protivnika kako bi pratila njihovu komunikaciju. Dodik je onomad otvoreno rekao za govornicom da prisluškuje političke protivnike, to sebi ni Orban ne bi mogao dozvoliti. Bar još ne.

Postavljenjem žice na granice Mađarske, Orban je jasno i glasno rekao šta misli o migrantima iz islamskih zemalja, koji bi, po njegovom mišljenju, zauvijek mogli promijeniti demografsku sliku Mađarske i Evrope. Tako je, pored Amerike, Orban stekao veiki broj obožavalaca, ne samo među konzervativnim Evropljanima, već i među uticajnim evropskim političarima.

Za američke konzervativce privlačnost Orbana leži, ne toliko u detaljima njegovih zakona ili politike, koliko u njegovoj taktici i njegovom zagovaranju, barem javno, hrišćanstva. On se redovno, iako neodređeno, poziva na “hrišćanske vrijednosti” Evrope. Mađarska jeste pretežno katolička, iako sam Orban nije.

Rasističku izjavu o Bosni i Hercegovini da nije moguće u Evropu integrisati dva miliona ovdašnjih muslimana treba posmatrati kao obraćanje prije svega svojim biračima u Mađarskoj, jer on mora naći neprijatelja za svoju politiku da bi ona mogla da funkcioniše, a kako nema više migranata na ruti, mogu poslužiti i muslimani, Bošnjaci iz BiH.

Dodiku, kao “deklarisanom borcu” protiv islama, on će dati 100 miliona eura od svojih poreskih obveznika, a tako ih najbolje može opravdati, da Dodik u stvari brani Mađarsku i da je kao takav vrijedan svakog mađarskog eura.

Niko od vodećih evropskih političara nije rekao ništa slično o muslimanima, a da li misle slično treba pitati Tursku i Erdogana. Treba se zainteresovati koliko traje i koliko će trajati obećavani evropski put zemlje koja je trenutno pred ekonomskim kolapsom, što može da dovede Evropu u sigurnosni problem veći od Ukrajine.

Islamofobija je sveprisutna i sastavni je dio svjetske i evropske politike, koriste je zbog jednostavnosti upotrebe podjednako i svjetski, ali i islamski političari.

Da, znam da zvuči beznadežno, ali Bosna trenutno nije veliki problem Evrope, niti ima potencijal da bude. Evropa ima mnogo većih problema i svi evropski političari, kada pričaju o nama, razmišljaju o tome šta budući razvoj situacije u BiH znači prije svega za njihove zemlje i sigurnost. To je jedini razlog što pokazuju i ovako mali interes za našu zemlju.

To šta će da znači nama, ne zanima ih previše.

Naš najveći problem je što nam je patetika mnogo jača od logike, a patetična društva su, u nedostatku stvarnih pokazatelja uspjeha, prinuđena da se neprestano drže u stanju histerije. To su društva u kojima pojedinci smatraju da sve loše što im se dešava ima opravdanje u tome što su ipak posebni i dio posebnog kolektiva, i da je, za razliku od nekih tamo manje posebnih ljudi koji žive svojim dosadnim i sređenim životima, nama to misija.

Nedavno je izašlo istraživanja koje u direktnu vezu dovodi osjećaj posebnosti stanovnika sa ekonomskim i društvenim stanjem u zemlji. Pogađate, što se ljudi više osjećaju boljima od drugih, to su ta društva ekonomski i društveno nestabilnija.

To što Orban pomaže Dodiku ne znači baš ništa stanovnicima Republike Srpske, niti će taj novac popraviti njihov standard, niti standard prezadužene RS. Kao što ni Orbanova izjava o muslimanima u Bosni ne treba, niti može da uvrijedi ovdašnje muslimane, koji su dio evropskog društva stotinama godina.

Jer, kada priča o nama, Orban isključivo misli o sebi, slabić prinuđen da prisluškuje i to malo političkih protivnika koje ima.

Ono, međutim, što preostalim Srbima, Bošnjacima i Hrvatima u Bosni ova situacija treba da znači i što treba što prije da shvate jeste da mi dugo kao država nismo subjekat međunarodnih odnosa, već njen objekat i da sve što se sada dešava sa nama, i što će se dešavati, nema mnogo veze sa nama preostalima. Ne olakšava nam što već sada znamo ko će zbog toga najviše najebati.

Posljedica je ovo višedecenijske nemogućnosti, nezainteresovanosti, nesposobnosti da ovdašnji ljudi, od prevelike zaljubljenosti u sebe, uspiju artikulisati svoj najobičniji pojedinačni politički interes kroz ovdašnje kolektivne politike. Interes za boljim životom, ekonomijom, zdravstvom i školstvom, interes za mogućom i izvjesnom budućnosti.

Nego se tumačima tih pojedinačnih interesa smatraju izabrani političari, koji nemaju drugih interesa do sopstvenih, i tu smo gdje smo. O nama trenutno odlučuju političari koje ne zanimamo, i međunarodni emisari koje zanimamo još manje. Što prije to shvatimo, bićemo prije nadomak rješenja, ono je u nama, ne nosi ga niko na tacni. Nije tako?

U avgustu sam rekao da je Incko šupak, da je šupački donio odluku u zadnjoj sedmici svog mandata, odluku o Zakonima koji već postoje, samo ih niko ne primjenjuje, no to nije bilo popularno mišljenje u sveopštoj histeriji, euforiji radosti i ljutnje istovremeno. Danas Guardian piše da EU radi na preambulama njegove odluke, a Dodik koji je po ovdašnjim analitičarima do sada trebalo da bude uhapšen, protjeran, smijenjen, jači je nego ikad.

O sankcijama više niko ne govori.

Samo na trenutak pogledajte u pravcu Kipra, koji je dugo kroz istoriju bio raskrsnica Evrope, Azije i Afrike, i mnogo uspješnija zemlja od nas. Međutim, od turske invazije 1974. godine, zemlja je de facto podijeljena na veći međunarodno priznati južni dio, nastanjen uglavnom Grcima, i manji, sjeverni dio – samoproglašenu Tursku Republiku Sjeverni Kipar. Dakle, već 50 godina, Kipar je podijeljen, i to između dvije članice NATO pakta.

Iako je malo toga zajedničkog, želim da kažem da i ovo naše može da potraje.

Jedino je i najvažnije pitanje, koliko ti, ja, mi, možemo još da trajemo, tačnije, koliko još ovako možemo da pristanemo da nas nema, da potrajemo sa tragičnom spoznajom da smo višak u sopstvenoj zemlji.

(BUKA)

CATEGORIES
Share This