SDS nije u stanju da sredi stanje unutar sebe, a uređivao bi Srpsku

SDS živi u iluziji velike državotvorne stranke, što je nekada bez sumnje i bila, ali danas kada nije u stanju ni da sredi stanje u sopstvenim redovima, SDS se promoviše kao vlast u sjeni koja bi da preuzme odgovornost za Republiku Srpsku. S kojim pravom!?

Upravo je odgovornost riječ koju voli da upotrebljava predsjednik SDS Milan Miličević, pri čemu nije pokazao ni elementarnu odgovornost za najlošiji rezultat te stranke u njenoj istoriji na posljednjim lokalnim izborima. Kao što nije pokazao odgovornost ni za ogroman nerad i nebrigu za lokalne odbore te stranke, izuzev naravno Teslića, jer se skoro nigdje nije pojavio tokom izbornog procesa ili dao potrebnu podršku na terenu. Izgovor o finansijskim problemima SDS zbog sankcija mogao bi da padne u vodu, posebno nakon saznanja da je Vlada RS preko nevladine organizacije CDI u izbornoj godini prebacila dvije ili tri tranše po 180.000 KM, za potrebe plata zaposlenih. Kako su skoro svi zaposleni dobili otkaz, izuzev nekoliko lica u sjedištu stranke u Banjaluci, bilo bi sasvim logično od predsjednika stranke tražiti finansijski izvještaj na Glavnom odboru o tome gdje je taj novac utrošen i na koji način, a što je i njegova statutarna nadležnost i obaveza. Kao što je i statutarna obaveza predsjednika da sazove redovnu izvještajnu godišnju skupštinu stranke koja se već trebala održati, ali je očigledno ne planira.

Tako da je za Miličevića njegov prethodnik Mirko Šarović ispao skoro veliki demokrata, iako ga je ovaj upravo najviše kritikovao zbog nepreuzimanja odgovornosti za izborni rezultat 2022. Šarović se tada zbog nesazivanja skupštine izgovarao epidemijom korona (iako je ona kod njega trajala duže od epidemije!?), ali bi bilo zanimljivo kakvo sada obrazloženje ima Miličević zbog izbjegavanja statutarne obaveze sazivanja stranačkih organa, a prije svega izvještajne skupštine stranke.

SDS i vlada u sjeni

Naravno da je dugogodišnji opozicioni status te stranke proizveo nezajažljivu potrebu za vlašću njenih rukovodećih ljudi, ali upravo ta želja SDS može da mu se najviše obije o glavu. SDS nikako ne smije sebi da dozvoli da se na vlast vrati preko nedaća koje su snašle Milorada Dodika, ma koliko da ih je zaslužio, obzirom da im je sam kumovao, jer bi ponovio istu onu grešku koju je SNSD svojevremeno napravio kada je u kolaboraciji sa strancima preko bošnjačkih i hrvatskih poslanika nezasluženo uzeo vlast. Na vlast se dolazi glasovima građana, sve drugo je kolaboracija.

Jer promjene koje građani s pravom očekuju nisu samo promjene onih koji će zaposjesti fotelje, nego promjene koje će značiti drugačiji pristup vladanju, a prije svega na načelima stvarne odgovornosti, poštenja, stručnosti i profesionalizma. I naravno, niko ne želi više da vidi stare islužene kadrove stranke, izuzev njih samih. Da li je SDS na to spreman?

Sigurni smo da bi u SDS rekli da jesu, ali čime bi to dokazali i uvjerili građane. Jer, ako nisu u stanju da srede stanje u sopstvenim redovima, kako očekivati da će ga srediti u Republici Srpskoj? Ako se ta stranka svela na jednu interesnu grupu, sa jednom sivom masom klimoglavaca, nesposobnih za elementarnu samokritiku, kakav nam onda novi kvalitet može da ponudi SDS?

Dakle, mnogo je pitanja na koje SDS treba da odgovori, prije svega svom članstvu, a onda i javnosti, prije nego neko povjeruje da on može biti kredibilna vlast. Naravno, matematike su u politici uvijek moguće, kao i činjenica da dok se nekome ne smrkne drugome ne svane, ali to je najmanji argument za ovu stranku, kao i za glasače koji će sigurno sada u novim okolnostima, kada se slični procesi širokog bunta koji se dešavaju u Srbiji, podstaći i veća očekivanja ovdje, ma koliko da je narod ubijen prethodnim ratom, bijedom iz koje nikako da izađe i idiotizmom jednog autoritarnog vladanja koji ga je sveo na upotrebnu vrijednost i sivu masu.

U isto vrijeme SDS nije pokazao ni minimum hrabrosti da te procese promjena podrži.

ISTOK