Nije važno šta je, nego ko je: Da li birači glasaju za lijepu riječ ili za realne planove

Da li birači svoje povjerenje prodaju za srdačan osmijeh i lijepu riječ kandidata ili za realnu riječ i konkretan program?

Ovih dana, otkako je kampanja i kalendarski nastupila, kandidati su počeli da se “kite” podrškom građana. To, gotovo svakodnevno, možemo vidjeti i čuti na snimcima, koje ponosno dijele na društvenim mrežama, a na kojima im građani, gotovo, pa izjavljuju ljubav. Grle ih, ljube, prenose pozdrave od članova uže i šire porodice i, što je najvažnije, obećavaju glas(ove).

Uzvraćaju političari i zagrljajima i lijepim riječima. Naravno, i obećanjima. I to, manje-više onakvim (uz tek poneku izmjenu), kakva nude i njihovi protivkandidati, koje grle neki drugi ljudi.

I onda, isti ti građani, izađu na izbore, i glasaju za glavu sa plakata, a ne za ono što je ta glava osmislila.

I, koliko onda košta njihov glas?

– Istina, Jelena Trivić i pojedini su predstavili ključne korake i ciljeve kako vide lokalnu zajednicu, ali je to sve preslikano od ranije, iskreno, nisam vidio ništa novo. S druge strane, ako samo uzmem Banjaluku, onda sam slobodan da kažem da je Stanivuković izabrao slogan “Djela” i toga se drži, jer obilazeći tribine, on konstantno ponavlja šta su uradili za tu sredinu. I to neki vole, neki ne, što je i normalno – smatra novinar Radoš Krstojević.

Ljubav građana, kaže, ne uživaju svi političari, već tek nekoliko njih.

– To su, prije svega, Milorad Dodik, Draško Stanivuković, Jelena Trivić i Nebojša Vukanović. Oni, prema mom mišljenju, imaju ubjedljivo najbolju interakciju s narodom. Drugo, zajedničko svima njima je da teško podnose kritiku, pa se nerijetko dešava da, kada neko od građana želi nešto da ih pita, a što je “škakljivije”, znaju i te kako da reaguju burno, jer eto nisu dobili ono što su očekivali – naglašava on.

Ljudi im, dodaje, prilaze i zato što “sve vrvi od njih”.

-Na svakom su koraku, ispadaju kao iz frižidera. Šta god da se dešava, oni su tu i onda ih građani, koji se poistovjećuju sa njima, vole i prilaze im. Imaju jake timove i logistiku koji im vodi društvene mreže, a tu bih dodao i Vladu Đajića. Ostale lokalne sredine nam nisu toliko u fokusu, ali zaista nisam vidio da ti ljudi tako srdačno dočekuju ikoga osim ovih navedenih kandidata – smatra Krstojević.

Koliko je važna politička ličnost za neku stranku, kaže, najbolje ilustruju Dodik i Stanivuković.

-Uvjeren sam da, kad njih ne bi bilo, ove stranke ne bi ni postojale ili bi bile na nivou NPS-a ili DNS-a. Dakle, njihova popularnost vuče tu stranku. Jedina stranka u Srpskoj za koju ljudi i danas glasaju zbog njenog postojanja i prvobitnog značaja je SDS i njihove najveće pristalice su i dalje ljudi koji su tu od samog početka i nikada se nisu “prodali” poput nekih. Ali, problem za SDS je što ni oni nemaju nikakav program, a ni čovjeka koji im može donijeti popularnost i snagu koju su nekad imali – zaključio je Krstojević.

Da građani tipuju na političke opcije, a ne na programe – smatra i sociolog Duško Vejnović. Samim tim, političarima se tolerišu nejasni, reciklirajući programi, nepraktični za realizaciju.

-Treba apelovati na demokratizaciju unutar političkih stranaka, ali to neće još dugo živjeti na ovom terenu. One su uglavnom liderske, autokratske, sa vođom i određenim pojedincima oko vođe, što je naslijeđeno od vremena jednopartijskog sistema – smatra Vejnović.

Propaganda, molba ili prinuda – to je ono, što imamo na sceni, smatra psiholog, Aleksandar Milić.

-Ako uzmemo interese kandidata, oni prevladavaju u uticajima na glasače i glasači su, samim tim, suočeni s neprijatnošću: prihvati ili ne. Nama nedostaju programi partija, a brojne su praznine koje treba popuniti – ističe Milić.

Srpskainfo