Pajići iz Čitluka kod Ljubovije godinama bez vode:  ŽEDNE U 21. VEKU PRAVDA NEĆE!

Simo Pajić(73) i Milka Pajić(70), željeli su da penzionerske  dane provedu na pradjedovskom imanju pitomini sela Čitluk, u zaseoku Grabić, odakle se Drina, i njen stari most, vide „kao na dlanu“, i čitav Bratunac, u Republici Srpskoj i „pola Srebrenice“, ali im se ne da, mada su vitalni i gaje maline, kupine, voće, povrće i valjano dopunjuju penzionerski budžet.

Priroda je dala tom selu ljepote o krasote, kao u bajci, ali ne i vodu. Riječ je o bezvodnom kraju. Niko u blizini Pajića nikad nije imao  bunar, kao ni oni.Decenijama su  u posudama, sa obramnjačama, donosili vodu sa jednog od rijetkih izvorišta udaljenom skoro kilometar.

-Danas to, i ako hoćemo, ne možemo, jer su nas stigle godine, pa kuburimo sa vodom više nego kad smo bili mladi, jer nam tada nije bio problem da je donesemo sa izvorišta Njive -kažu Pajići. -Djeca nam pomažu. Donose nam vodu, ali vode nikad dosta, posebno u seoskoj kući. Obradovali smo se, kao mala djeca, kada smo dobili gradsku vodu 2015  godine.  Uživali smo u životu.Milina jedna! Da bismo dobili vodu do kuća, komšija i ja smo iskopali kanal za vodu dug 1300 metara, postavili cijevi koje smo kupili i nismo žalili.

Muke Pajića počinju od 2021. godine, uoči čuvene „Drinske regate“ u Ljuboviji, koja se održava u julu. Nestala je struja i onda i voda. A, kako kažu, kad je došla struja, više vode nije bilo, cijevi su presušile i tako do današnjih dana

-Nemamo vode ni za lijeka -kaže domaćin Pajić. -Dolaze nam gosti, iz Beograda, i naša čeljad i njihovi prijatelji, ali nas i muka i sramota uhvati što kupatilo ne radi, a sve imamo valjano urađeno, ali nema ni kapi vode. Obijali smo sve pragove kod nadležnih u lokalnoj samoupravi, molili lično, pisali, imali troškove da  dokazujemo, praktično, kako se kaže u narodu „da je voda mokra“.

-Baš tako, jer sam platio priključak, redavno plaćao vodu, i na samom početku snabdijevanja dobio sam rješenje o trajnom snabdij evanju vodom za piće. A, sad kažu da je, tobože, ovaj krak urađen privatno, peru ruke od svega toga posle šest godina i jednog mjeseca. Da čovjek zajauče od muke.

Danas, od vode Pajići imaju šahtu i vodomjer na kom stoji da je voda stala posle 144 kubika isporučene vode, što je plaćeno.

Niko od nadležnih, godinama, ne spori da su Pajići sve pošteno platili. I ono što su Pajići dali, sa komšijom, ušlo je u svojinu lokalnog komunalnog preduzeća. Pajići se nisu bunili. Samo traže vodu.

-Neki od „nadležnih“ bili su toliko maliciozni da su nam govorili da, kad padne kiša, biće vode -vajka se Pajić.

Nadležni u opštini Ljubovija spominju da je rješenje prepumpavanje. Kada će to, eventualno, da se dogodi, niko još nije obavjestio Pajiće.

-Šest godina nisu imali, ni dana bez vode, a sad su, uveliko u 21 vijeku, bez kapi vode, što je, nesumnjivo je i atak na ljudska prava -kaže Milosav Radičević, prijatelj porodice, koji sa njima godinama „tjera pravdu“. -Mislim da treba dobra volja.Ostaje nam samo još da, preko suda, tražimo pravo za Pajiće.Ovi, divni ljudi, su bježali od toga, vjerujući u dogovor.Očekuju da će, preko javnosti, nadležni u državi da ih „pogledaju“. I veruju u  svoju državu.

Pajići su časna porodica, koja je uvijek bila vjerna državi, a, u jednom periodu, čitavo domaćinstvo dali su za potrebe vojske.Nadaju se da će se i njih neko da sjeti..

ISTOK