“SVIJET NAM SE SRUŠIO” Poučno iskustvo Milorada iz Foče, oca mladića sa Daunovim sindromom

“SVIJET NAM SE SRUŠIO” Poučno iskustvo Milorada iz Foče, oca mladića sa Daunovim sindromom

Kada dođu na svijet, djeca sa Daunovim sindromom roditeljima donose tugu i bol, zbog samog saznanja da su rođena drugačija i da neće moći samostalno da koračaju kroz život, ali kako rastu, svojom vedrinom i radošću življenja, ne samo da umanjuju roditeljsku bol, već oplemenjuju sve ljude oko sebe.

Ovako bi ukratko moglo da se opiše i roditeljsko iskustvo Milorada Ćosovića (64) iz Foče, čiji je sin Miladin (22) rođen sa Daunovim sindromom.

Sreća i ushićenje zbog rođenja trećeg djeteta, a drugog sina, kojem su se radovali i više nego prvom sinu i kćerki, jer je došao nakon rata u kojem su i Milorad i njegova supruga Stana izgubili očeve, pretvorili su se u šok, kada su im ljekari saopštili da je beba rođena sa Daunovim sindromom.

– Svijet nam se srušio, to je bio najteži trenutak u mom životu – iskren je Milorad. Tada počinje roditeljska borba za sina, kojeg su odmah očekivale operacije crijeva u Beogradu, a kako je rastao i borba protiv predrasuda u društvu.

– Miladin je dvije godine pohađao inkluzivnu nastavu u područnoj osnovnoj školi u Brodu na Drini, zajedno sa ostalom djecom, ali su se neki od roditelja bunili da on smeta njihovoj djeci da normalno uče, tako da smo morali da ga prepišemo u specijalno odjeljenje u centralnoj školi u Foči, gdje je završio devet razreda.

Teško nam je palo to neprihvatanje, a on je zaista dobro, veselo i poslušno dijete – kaže Milorad. Upravo je prihvatanje od društva sve što traže i očekuju i roditelji i njihova djeca, koja za svaki gest dobre volje znaju višestruko da uzvrate.

– On voli da posluša, da unese drva u kuću, da ih slaže kad se cijepaju ili da usisa kuću. I ja njega slušam i ispunjavam mu želje, ne sve, ali one koje osjetim da treba – priča Milorad.

Miladin je srećan, ističe njegov otac, a najviše voli muziku, tako da je s njim u kući uvijek pjesma. Posebna priča je odlazak na crkveni sabor ili kako se to kaže u fočanskom kraju, teferič.

– Ilindan u Miljevini ne propušta, voli i da zaigra u kolu, ali nije baš vješt – kaže uz osmijeh Milorad. Prije pet godina Milorad je ostao bez supruge, a Miladin bez majke. Obojici je gubitak veoma teško pao.

– Tugovao je dosta za majkom. Mnogo je osjetljiv, kada vidi na televiziji da neko plače, sjeti se majke i rastuži se – kaže otac.

Milorad svakodnevno brine o Miladinu, a otkako mu je umrla supruga radi i sve poslove koje je ona do tada obavljala. Veliku pomoć ima od starijeg sina i snaje, koji sa svoje troje djece žive na spratu iste kuće u naselju Baljevo Polje.

Kada stigne, pomogne i kćerka koja je udata i koja, takođe, ima troje djece, a živi na drugom kraju Foče. Miladinov drugi dom je Servis centar Udruženja “Tračak nade”.

– Udruženje “Tračak nade”, zaista, treba pohvaliti, ima sve potrebne stručne kadrove i Miladin tamo obožava da ide, boravak u centru utiče mnogo na njegovu socijalizaciju. Stvarno se fino radi sa djecom i napredak je vidljiv – hvali Milorad drugu kuću svog sina.

Miladinu je utvrđen umjereni stepen ometenosti u razvoju, a njegov otac smatra da, ipak, nije sposoban da samostalno obavlja neki posao.
Milorad kaže da mu nikakva pomoć nije potrebna.

– Penzioner sam, a i Miladin prima majčinu penziju, živimo solidno, ne žalimo se, niti tražimo kakvu pomoć. Možda, jedino, kada bi se mogao riješiti problem prevoza do udruženja i od udruženja, da neko učestvuje u troškovima za gorivo, jer vozim Miladina svakodnevno – skroman je Milorad. On je dodao da će se, dok je živ, brinuti o svom sinu.

– Kada mene ne bude, ima brata i sestru i njihovu djecu, imaće ko brinuti o njemu – kaže Milorad.

Izvor: Srpskainfo

 

CATEGORIES
Share This