Onomad, kada je došlo do nekog tadašnjeg simboličnog povećanja dodatka, neko od predstavnika vlasti pokušao je da objasni kako borački dodatak „nije sve“, te da se aktivnosti na poboljšanju prava i privilegija boraca vode u mnogo više pravaca. Odgovor ratnih veterana, otprilike, glasio je da je tačno da borački dodatak nije sve, ali da je najvažniji.
Povećanje boračkog dodatka za 50 feninga, sa 4 na 4,5 KM ne da nije sve, nego je – ništa! Ako za mjesec dana učešća u ratu i nosanja glave u torbi, od dodatka koji mu je država dala bivši borac ne može da kupi više od litre benzina, to se ne zove „dodatak“, pa čak ni „pomoć“, već najcrnja milostinja.
Apsolutno je tačna konstatacija velikog broja ratnih veterana da je borački dodatak „najvažniji“, iako „nije sve“. Nije najvažniji zato što će se neko „opariti“ ako se vlast jednog dana smiluje i mjesečni borački dodatak poveća na, recimo, 10 ili 20 maraka. I tada bi ogroman broj ratnih veterana jedva sastavljao kraj s krajem.
Visina boračkog dodatka najvažnija je u simboličnom i moralnom smislu. Ona pokazuje koliko je onima na vlasti stalo do onih koji su s puškom u ruci stvorili Republiku od koje ogromna većina onih na vlasti, ali i opoziciji, žive k’o bubreg u loju.
Tu se, prije svega, radi o elementarnoj kulturi i poštovanju. Davanju dužnog priznanja i osnovnog osjećaja za patriotizam. Svega onog što ovi, koji bivšim borcima Vojske Republike Srpske, s vremena na vrijeme, dobace najcrnju milostinju, očigledno nemaju ni u tragovima. Zato borački dodatak zaista „nije sve“, ali je daleko najvažniji.
Autor: Boris Knežević
Srpskainfo
