Život sa mnogo preokreta učinio je da Cane danas zvuči kao pravi profet, kao neko čije riječi mogu da povedu armiju sljedbenika na božanski put. Njegov trag u domaćem rokenrolu je nemjerljiv, poseban. Obožavaju ga širom bivše Jugoslavije.
Nedavno je izdao zbirku poezije nazvanu „Ukrštene reči“, koja je za mjesec dana doživjela treće izdanje. Odavno se nije pojavila tako zanimljiva i intrigantna zbirka poezije. Tim povodom našli smo se u beogradskom parku, po sunčanom danu.
– Glupo je pričati o prošlosti, a ne uživati u ovom prelijepom danu. U suncu koje ti grije lice i zracima koji ti češljaju kosu. Evo, mi sad sjedimo u parku ovdje, ispod „Proleća“, pored spomenika Vojvode Vuka. Ja sam uvijek isti, samo što sada imam više godina. Uvijek je neka frka u životu, samo je bitno kako ćeš da je amortizuješ. Imam sada 60 godina, kao i ovo djetence u parku. Padne, pa se digne, pa ide dalje, trči gdje stigne. Bio sam oduvijek Partibrejker. Uvijek sam imao neki svoj komentar, a da li je on bio potreban, ne znam – priča Cane za Srpskainfo.
Izavača za svoju poeziju je lako pronašao u beogradskoj „Laguni“.
– Preporučili su mi drugovi Dejana Papića, da je on OK i da izdam knjigu pjesama kod njega. Imaju najveću prodajnu mrežu i trude se oko knjige. Lako smo se dogovorili. Evo, sad je knjiga „Ukrštene reči“ za mjesec dana doživjela treće izdanje. Ja sam kao brend, pa sam se bojao da to ne zloupotrijebe. Dobra je knjiga, ljudi to prepoznaju. Ja ću se sigurno baviti tom knjigom, samo da me ne cimaju mnogo. Podložan sam velikim promjenama raspoloženja, budem stara pank psina u trenutku, a nekad mogu da budem i pudlica. Mogu da budem mijau, a mogu i frrr – nastavlja Cane u svom stilu.
Rođen je u porodici srednje klase.
– Ja sam živio u porodici srednje klase. Nismo imali dugove, vikendicu, ali smo lijepo živjeli. Živio sam u porodici gdje su se plaćali računi prije vremena. Moji roditelji su bili pošteni ljudi, kao i većina ljudi u to vrijeme. Rođen sam u baraci na Dorćolu, a potom odrastao na Novom Beogradu, blizu Sava centra. Od 1969. do 1975. živio sam na Kanarevom brdu, gdje sam pokupio sve frustracije u svom životu. Kanarevo brdo je Rakovički basen, tu su živjeli ljudi koji rade po industrijama. Moja majka je bila daktilograf na Višoj vojnoj akademiji, pa smo dobili gajbu na Novom Beogradu. Kad sam ‘75 došao na Novi Beograd izgledalo mi je kao da sam se iskrcao na drugi kontinent; sve je bilo puno svjetla, prostora. Uvijek je kod nas u kući svirala muzika sa radija. Imao sam među prvima “tosku 20”. Te prve ploče čak i dan danas imam. I sve su očuvane. Nikome nisam dozvoljavao da mi pipa ploče, niti sam ih pozajmljivao. Ne d’o bog da ih neko uhvati za vinil, a ne sa strane. Jako sam ih pazio, kao nove su i dan-danas. Pored ploča obožavao sam stripove. Imao sam sve iz serije „Lunov Magnus strip“, sve “Alan Fordove”. Poslije sam čitao sve ilustrovane revije, da l’ su Poleti, da l’ su Startovi. Džuboks sam posebno volio. Imam ih sve ukoričene. Čak imam i one prve. Čitao sam bukvalno taj Džuboks po 50 puta. Gledaš slike rokera i kažeš sebi “kad ću ja biti ovakav”. Igi Pop hoda po ljudima, pokazuje negdje u daljinu. Ili Alis Kuper i takva ekipa. Ja sam volio “Led Cepelin”, a “Dip Parpl” nisam gotivio. Nisam gotivio “Blek Sabat”, ni “Juraja Hip”. Nisam volio ni simfo rok. Al’ sam gotivio Džoni Vintera, “Ten Years After”, Hendriksa, “Jardbirdse”, “Enimalse”, sve što te je tjeralo da se pokreneš. Kad su došli „Krempsi“, to je bilo ludilo na gajbi kod Manzanere. Prvi bend koji sam volio je bio “The Sweet” i “Strung up”. Pjesmu “Balrum Blic” sto puta vratim početak. Ili vratim „Whole lotta love“ Cepelinov, kad Robert Plant uzdahne na početku. U to vrijeme je bila frka za informacijama. Imao sam knjigu Džuboks biblioteke o panku koja nam je puno značila – priča Cane ekskluzivno za Srpskainfo.
Lako se vrati u daleku prošlost kada je nastupao s bendom „Urbana gerila“. Sa njima nije bio predugo, ali se pank energija dobro osJetila.
– Na TV u „Nedeljnom popodnevu“ sam vidio snimak “Pistolsa”, još sa 14 godina. Povuče te sve to, taj bezobrazluk. Ljudi su odgojeni od škole da za sve mole. Da nemaju svoje mišljenje. Da društvo i sistem odlučuju šta će s tobom biti. Od početka je tvoj život u tuđim rukama, u rukama sistema. Onda dolazi pank, dolazi gluvarenje. Vidiš, ovaj Vojvoda Vuk ovdje, mi klinci smo ga zvali Četnik. Znači, idemo kod Četnika. Pank ekipa je sjedila ovdje, i kod “Moskve” u parku, ispred prolaza na Terazijama. To su sve bila naša mjesta. Dolazili smo sa raznih strana grada iz različitih porodica. Nije sve bilo kao što se zvanično prikazivalo. Bilo je siromašnih, odbačenih, slabih, pokradenih, oštećenih i falila je istina. Imaš puno energije u tim godinama i obračunavaš se sa tom društvenom nesviješću. Živiš u društvu gdje nije trebalo da ništa komentarišeš, gdje je uvek bilo ono “no no no”. Ima jedan video snimak „Urbane gerile“ iz serijala „Neobavezno“ o beogradskom panku. Imao sam nepunih 16 godina. Koncert u junu osamdesete. Volio sam u tim godinama da slušam muziku, od bluza do rokenrola, prolaziš kroz kraut rok, hard rok, hard bluz, onda dođe zvuk “Pistolsa”, Stiv Džonsove gitare, pjevanje Rotena. Onda je umro Tito. OK. Nama se život nastavio. Ja sam odrastao u blokovima na Novom Beogradu. Osjetilo se malo da je frka. Vojna lica iz cijelog bloka su popalila sva svjetla, trčali su odmah na radna mjesta, da ne bude možda nekakve invazije. Bili su preplašeni, mislili su da će se nešto veliko desiti. Ali ništa se nije desilo. Poslije toga je lagano počelo s problemima, nema toalet papira, frka na Kosovu, nema ulja, deterdženta, par-nepar, nema struje kod jednog, idi kod drugog – prisjeća se on.
Imao je period kada je nastupao s bendom „Radnička kontrola“. Potom je počeo da pjeva u „Partibrejkersima“.
– Nije postojao bend kao “Brejkersi”. Prvo i osnovno, Antonova gitara, bluz, Manzin bubanj, moja ulična žvaka. Sa nepunih 19 godina pjevam „Hiljadu godina“. Prije toga sam bio u bendu „Radnička kontrola“. Imali smo pet, šest nastupa, pola kao predgrupa „Šarlu akrobati“. Imali smo jedan ekplozivan nastup na Tašmajdanu na koncertu „ABRS“(Aktuelna beogradska rok scena 1981). Tu sam već pravio frku, bili smo u tom momentu najbolji mladi bend. Rasli smo s tim vremenom, nosi te talas. “Brejkersi” su došli ubrzo potom. Mi nismo bili u prvom dijeljenju. Nismo bili u sistemu svih tih novotalasnih bendova početkom osamdesetih. Mi smo bili potpuno autentični. Prvu ploču nam je izdao “Jugoton”, jer niko nije to htio u Srbiji. Drugu i treću ploču je izdao “Jugodisk”. Već na trećoj su nam rekli “a mogli ste nešto i da obradite”. A mi smo imali najveći hit ovoga grada „Kreni prema meni“. Uopšte nismo spremni na kompromise koji će ići na uštrb našeg identiteta. Poslije prve ploče bend se rasturio i napravila se nova postava. Novi bend je nastao od aprila ‘86. godine. Došao je basista Nune, vježbali smo u nekoj vikendici na Zemunu, pogled na Dunav. Bilo je baš dobro. Niko nije očekivao da ćemo mi toliko dugo da trajemo. Mnogi su bili u fazonu, ovi nisu normalni, dalje od njih. Mi smo pravili frku, mi smo svugdje svirali. Imali smo rano koncert u Zagrebu. Obišli smo cijelu Hrvatsku. Bukvalno su se poslije nas rodili bendovi kao „Majke“. Poslije smo otišli u Bosnu i svuda ostavili jak trag. Svuda napravimo frku i idemo kući da uživamo u svom Beogradu. Banana je tad svirao usnu harmoniku i išao svuda s nama. Voljeli su da nas slušaju neki autsajderi, luzeri, ali su bili dobri prema nama, nigdje nije bilo nekih opasnih situacija. Neki ljudi čijih se faca sjećam iz tih malih gradova i danas dolaze na naše svirke. Mi uvijek napravimo zezanje, bilo je cirkanje, duvanje, ne sjećam se da je bilo riba, moguće. Prosto, bili smo drugačiji od drugih – dodaje Cane.
Već u to vrijeme je njegova buntovnička poezija bila zanimljiva širokoj publici.
– Ja nikad nisam bio u fazonu da sam iznad drugih. Išao sam na praksu u Antenu. Prao sam izlog, dok sam sa radija čuo glas Slobe Konjovića sa Studija B: „A sad na prvom mjestu diskomera grupa Partibrejkers“. Perem izlog, cijedi mi se iz sunđera prljava voda u rukav, ja obučen u plavi mantil. Išao sam na praksu i u FOB, tako neka mjesta gdje upoznaš pravu radničku klasu. To su fabrike, živi pakao na zemlji. Sve vrijeme sam osjećao da me nešto diže i vodi za sobom. Vidio sam da sistemske šeme nikad nisu bile za mene. Stvarnost uvijek djeluje različito, na različite ljude. Pošto sam ja iz panka, nisam gotivio rokenrol fazon, narkomaniju, dugu kosu. Gotivio sam Dženis Džoplin, ali sam stvarno volio Sida Višouza. Cijeli život imam jedan film, „Razjareni bik“, Džejk Lamota, Robert De Niro, koji je rođen 17. avgusta, kao ja. Bilo je uvijek udri, ali ja ne padam. Držim se na nogama. Što se tiče “Stonsa”, nisam se palio na njihove poznate stvari. Ljuba i Anton slušaju „Wild Horses“, a meni se od te pjesme kenja. Volim prve “Stonse”. To je esencija muzike, kad bijeli dječak preuzme crni duh. Meni je Mik Džeger uvijek bio “Rolingstonsi”, to je to. Uvijek je u ovom gradu bilo mistifikacije, pa i u vezi muzike. To je dorada neistinom. Kao šatro Točku je pukla žica na svirci, a on je nastavio da svira i istovremeno mijenjao žicu. Uvijek je rokenrol bio pribježište za idiote koji su bili lijeni i nisu htjeli da rade. Uglavnom su bili neodgovorni i glupi. Mislili su da je rokenrol spavanje do podne, uzimanje droge i alkohola, a ideju slobode i iskrenosti su stavili u drugi plan. Za mene je pravi rokenrol bio misija. Ja sa 14 godina pustim sa gramofona Hendriksa, legnem na pod sobe i prosto odem negdje. Kao inicijacija. Ja sam ruski đak, učio sam ruski u školi, pa je moja ljubav prema rokenrolu možda i veća od onih koji su učili engleski. Nisam znao jezik, tek po neku riječ i onda sam tripuješ o čemu se pjeva. U periodu moje rane mladosti mogao si na televiziji da vidiš svašta; na primjer „Mačka Frica“ Roberta Kramba, da čuješ Kokerov „Mad Dogs and Englishman“, da gledaš Džegerov koncert u kom na bini pjeva „Starfucker“ i sjedi na ku**u od balona, pa onu seriju „Mućke“ – priča on.
Beogradska urbana ekipa imala je svoje poroke u vrijeme novog talasa. Mnogo kasnije dobru energiju „Partibrejkersa“ prepoznao je naš proslavljeni reditelj Emir Kusturica, koji je na jednu svirku u SKC sa sobom poveo holivudskog glumca Džoni Depa i reditelja Džima Džarmuša. Cane se nije mnogo uznemirio kad im se na bini pridružio Džoni Dep.
– Duvali smo žešće. Super nam je bilo zezanje. Emir Kusturica mu je objasnio neke stvari u vezi nas. Čak nas je zbog mog pjevanja Džim Džarmuš okarakterisao kao super hip hop bend. Moje pjevanje možda i jeste neki početak repa. Uvijek sam bio ispred, možda i zbog sopstvenih nedostataka. Nismo bili u tom fazonu da krenemo da radimo ništa osim muzike. Nije nas to zanimalo. Nije bilo ni riba. Čekali smo svoje najveće ljubavi. Bilo nam je bolje da cirkamo i duvamo nego da se petljamo s nekim ljudima koji hoće nešto posebno od tebe. Na primjer, svi odu na more i tvoj je grad. Prazan grad u sred ljeta. Ideš po gajbama. Evo, ovdje u parku, gdje sjedimo ispred Četnika. Tu smo jedva čekali da grane prvo sunce u martu, da dođemo, otvorimo pivčugu i libo te r**ku. Evo ovdje blizu je kafana „Proleće“, tu su ‘79 dolazili vojnici i kurave. Nije ovako izgledalo kao danas. Uveče „FLU Akademija“. To je bila prava rupa, tako smo je zvali. Tu se sve dešavalo, to je bio kotao koji je davao novu energiju. Bili su tu sjajni ljudi koji su puštali muziku. Da li je to bio Jovan, da li Srđan, da li Fleka, vrhunska ekipa. Opasna muzika. Ja sam bio neka vrsta rezidenta. Bile su i svirke. To je bio pravi duh Beograda. Beograd su prodali Beograđani koji su zalegli za tu estradno jugoslovensku žvaku. Kad je došlo “Bijelo dugme“ ‘85. godine u SKC. Koji će k… „Bijelo dugme“ u SKC? Pokojni Grga mu je tad pomagao. O pokojnicima sve najbolje. Onda su došli „nju primitivs“ Bosanci, nisam to kapirao. Ono što smo mi tada radili nije moglo da se poredi s drugima. Mi smo usisali duh grada. Bila je autentična scena, ljudi. Recimo, fotograf Jela, moj prijatelj, gradska rodbina. Ili Vuja, takođe fotograf. Svi su se tripovali, Njujork, pa Beograd sredinom osamdesetih. To što smo mi bili na lokalu, Njuca je bila na globalu – kaže Cane.
U vrijeme pobune protiv režima Slobodana Miloševića, Cane je pjevao sa „Rimtutituki“ bendom.
– Onda su Beograđani prodali svoj grad, pa je od ‘86 ili ‘87 lagano sve počelo da propada. Završilo se u nebulozi koja se zove rat. I onda seljaci ratnici iz Donje Gube kreiraju ukus. I onda smo mi novotalasni postali junaci, gutali suzavac, pjevali “mir brate mir”, išli kamionom i to sve. Nisu nas tukli iako smo imali rimtututuki. Rimtutituki pjesmu smo radili zajedno, ima tu pomalo i Gileta i Antona i Borka. Mi smo mislili da neće biti rata, da će vojska sve nacionaliste pohapsiti i sačuvati mir. Ali je sve bilo dogovoreno. Matorci su se dogovorili i žrtvovali svoju djecu. Mladi su poginuli, jer su vjerovali u ideale. Stariji su u tom momentu devedesetih prodali našu budućnost – tvrdi Cane.
Sa folk kulturom se susreo još u srednjoj školi.
– Svi smo mi iz krajeva imali svoje škole. I u tim školama ortake, ujednačenu ekipu. Ja sam bio ponavljač u školi. I u to vrijeme sretne me Ciga Krstić, pjevač „Solunskog fronta“, u to vrijeme pank rok. Pita me “gdje ćeš”, ja sa svjedočanstvom u rukama, kažem “idem, moram da upišem neku školu”. On mi kaže, “ajde kod mene u Trgovačku, ima lift”. I ja stvarno odem i upišem školu sa liftom. Škola se nalazi u neposrednoj blizini Radio Beograda, znači strogi centar. Preko puta je Šumatovac. Moja ekipa je govorila “ne samo Šumatovac”, jer se tu okupljala rokerska ekipa koju nisam gotivio. U tu školu je išla Marija Milošević, godinu dana mlađa od mene. Svi oko nje su mi pričali da je ćerka nekog važnog tipa. Većina polaznika te škole je slušala pjesme kao što su „Pozdravi je, pozdravi“, „Sitnije, Cile, sitnije“… To je bila ekipa iz Kovačice, Ostružnice, Ralja, nije bila gradska ekipa iz centra ili sa Novog Beograda. Oni bi tu završili drugu ili treću godinu, i neko bi mogao da im otvori prodavnicu. Oni su na odmoru pjevali folk. Jedni pjevaju „Pozdravi je, pozdravi“, a drugi „Oj, vojvodo Sinđeliću“. Moja pank ekipa je bila u to vrijeme podijeljena na mondijaliste i hard kor nacionaliste. Ovi drugi su imali klasičnu četničku priču. Sjećam se, bila je promocija „Idola“ u knjižari u Cetinskoj ulici, časopis „Vidici“. Oni su izdali singl „Retko te viđam sa devojkama“. Bila je gužva i ta hard kor pank ekipa u jaknama „Sham 69“ ulazi na promociju u gužvu i krade knjige o Draži Mihailoviću. Ista ta ekipa se 9. marta tukla sa murijom ispred Narodnog pozorišta. Ja sam uvijek bio nekako u sredini. Nisam dobio ozbiljne batine, ali su me krivili za mnoge stvari. Neki su htjeli i da se dokazuju preda mnom. Sjećam se, jednom sam bio s Bananom u bašti SKC, dolazi tip, ispred nas se popne na jedno drvo i polomi se grana. Tip padne na leđa. Ja i Banana, naduvani sve vrijeme, gledamo i ne znamo šta nam se dešava. Odakle je proletio taj lik. Jako rano sam postao magnet za frikove iz grada. Mnogi su dolazili bukvalno da mi se predstave. Kao da sam bio u nekoj urbanoj komisiji. Dođu do mene i unesu mi se u facu, pa mi prikažu neku solo tačku da ja kao kažem nešto. Jednom je došao mladi Racković, predstavio mi se i počeo da udara glavom u zid. Sreća, uvijek me je Bog čuvao – prisjeća se Cane.
Rano je počeo da piše pjesme.
– Od petnaeste godine počeo sam da pišem pjesme. Napisao sam sve tekstove za „Radničku kontrolu“, mislim da je Đile Marković napisao jednu stvar. Kasnije sam pisao tekstove za „Partibrejkerse“ i „Škrtice“. Pokušavao sam da u tim pjesmama jednostavno govorim istinu. Da bude dah istine. Da iz svog bića ispripovijedam nešto. Nekad bude važan samo jedan stih. Najbolje stvari sam sa bendom napravio na opuštenim probama. Anton je u „Brejkersima“ uvijek donosio cjelokupnu kompoziciju, onda sam ja polako dodavao stihove ili otpjevao rifove. I onda bi zajedno s bendom sve to usaglasili. Svaki tekst se dorađuje u sprezi sa muzikom. Puno toga smo Anton i ja uradili zajedno. Na primjer „Mesečeva kći“; on je napravio refren, ja prvi dio. Najvažnija je pjesma, prije pesme nema ništa. Ako je prije pjesme autor, nema ništa od pjesme. Ti moraš sav svoj ego i taštinu da povučeš iza sebe, ako želiš da napišeš pjesmu. Ako hoćeš da pričaš o sebi, nek’ te sluša ko hoće. Obično udaviš sa tom pričom, ko si, šta si. Gdje je puno ega, malo je njega. Prva ploča “Brejkersa” je bila nevjerovatna sa mnogo jakim stvarima i energijom benda. Taj duh zajedništva se poslije malo izgubio. Ali smo zadržali ideju, svuda pođi u “Brejkerse” dođi – dodaje Zoran Kostić Cane.
Imao je zanimljivu muzičku epizodu sa bendom „Škrtice“.
– Prije „Škrtica“ postojao je bend „Mamuti“. Ima demo snimak, pravi pank rok. To je 2012 godine, Đura gitarista „Ajsburna“, moj drug iz parkića je donio hard kor u Beograd. Svirao je ultrapank sa bendom “Svarog”. Nemanja bubnjar iz Ajzburna i Miša Pejaković koji svira sa Brejkersima, radili su sa mnom. U jednom momentu sam odbio da budem B verzija „Elektičnog orgazma“, da budem na primjer Džeger sa stomačićem. Nikad nisam imao dugu kosu, zato sad imam kosu. Ja sam pun nedostataka, pa od toga moram da napravim neki svoj znak. Ja se odjavljujem iz Ha, iz Hrista. Trebao sam u vrijeme milenijumskog ludila da uradim neku stvar sa bendom „Straight Miki and Boys“. Kasnije, 2014. oni su vježbali u zgradi BIGZ. Našli smo se da uradimo neku pjesmu. Onda je ušao u jednom trenutku Kole, pa se uključio i počeli smo da pravimo stvari. Kada je Miki otišao, Kole je pozvao Mladenovića iz „Jarbola“ i tako smo počeli da vježbamo kao „Škrtice“. Dvije godine je to bilo ludilo. Sve vrijeme smo bili u fazonu kao da smo našli zakopano blago. Otvorili smo fijoku u kojoj su bile pjesme koje kao da su samo na nas čekale. Imali smo u to vrijeme i fenomenalne svirke. Treće godine se desio trenutak kad je odjednom sve nestalo. Rasturili smo se 2018. godine, mada sam jedno vrijeme pokušavao da to držim na okupu. Snimili smo žešću ploču, a imali smo materijala za još jednu. Žao mi je što je to stalo. Ostalo je puno dobrih pjesama za drugu ploču i ne znam šta će biti s njima. Žao mi je što su se neki ljudi iz benda uplašili uspjeha. Ima puno ljudi koji i danas to slušaju i stalno me pitaju o „Škrticama“. U telefonima imaju sve stvari i stalno slušaju. To je sad u depou prošlosti. Naravno, nastavljam dalje sa “Brejkersima”. “Brejkersi” sad razbijaju kako sviraju. Zvučimo do jaja. Ono što smo doživjeli prošlog oktobra u Zagrebu, ja to nikad u životu nisam osjetio. Fanatična ljubav – otkriva Cane.
Početkom devedesetih se preselio u Zrenjanin i započeo mirniji život, okrenut Bogu.
– Oduvijek sam bio okrenut Bogu, a od devedeset i četvrte možda malo više. Bila je neka boleština u tom periodu, imao sam frku sa zdravljem, pa sam morao da se sredim. Promijenio sam životnu sredinu, našao sam ženu koja mi je pružila ruku i iz pakla izvukla. Rekla je “idi, krsti se”, sve to. Bio sam cijeli život na strani slabijih, bio sam i sam slab. Trpio sam životni aut. Taj aut ti propisuje društvo. Hoće da te spakuju za potrebe svoje, a niko te ne pita koje su tvoje. Od tada idemo u crkvu na molitve. Pokušavam da budem vjernik. Moraš to da pokušavaš do kraja života, da bi bio dostojan božije blizine. Ostalo je sve “smuti, pa prospi”. Život je jedna taština i obmana. Ko će kome da uvali žvaku dolje, a nama trebaju odgovori za gore. Veliki broj pjesama iz knjige je posvećen Bogu. On je uvijek sa mnom. Nije Bog digao ruke od čovjeka, nego je čovjek digao ruke od Boga. Sve što imam Bog mi je dao, a ono što nemam muči me stalno. Nadam se da ću do kraja života otkriti šta mi to grob kopa – kaže Cane na kraju razgovora za Srpskainfo.
Srpskainfo
