Živi sjećanje na Nedeljka Gogu, slikara i logoraša
– Izložbom slika Nedeljka Goge u Zavičajnom muzeju Gradiška oživljeno je sjećanje na ovog velikana sa slikarskim kistom i bivšeg zatočenika jasenovačkog logora.
Postavka je priređena povodom 24. aprila, Dana oslobođenja Gradiške u Drugom svjetskom ratu.
Goga je rođen 1937. godine u Vrbaškoj, pod Kozarom, a preminuo prošle godine u Vrnjačkoj Banji.
Bojan Vujčić, direktor Zavičajnog muzeja, podsjetio je na Gogino tumačenje slikarstva.
„Dobra slika je ona koja privlači posmatrača, ne dozvoljava da se pogled od nje odvoji, nego angažuje čovjeka da se i sutradan nje sjeti. Da li je u pitanju poruka, atmosfera, genijalnost, jednom riječju, talenat umjetnika, mora da se vidi na slici“, govorio je Nedeljko Goga.
Stanko Šinik iz Vrbaške pred kraj Goginog života snimio je dokumentarni film, ispovijest svog komšije, ratnog stradalnika i slikara.
„Nedeljko Goga je enciklopedija istorije i umjetnosti, ambasador našeg sela i svoga, srpskog roda. On je Vrbašku nosio u srcu. Svome selu poklonio je skulpturu koju smo sada izložili u Zavičajnom muzeju“, kazao je Šinik.
Nedeljko Goga često je pričao o strahotama ustaških logora, gdje je bio zatočen zajedno sa bratom Vasom. Nosio je teške i bolne traume, iz njih crpio umjetničku inspiraciju.
„Vidio sam kako ustaše kolju djecu i nabacuju ih na bajonete. Otimali su ih iz majčinih ruku, bacali u vis kao vreću i dočekivali na nož. Poslije su lizali krv sa sablje dok su majke čupale kosu i ridale od bola i tuge“, svjedočio je Nedeljko o neviđenim zvjerstvima.
On je govorio i o drugim jezivim prizorima iz logora NDH-a.
„Mi, djeca, jeli smo travu… Tako izgladnjelima donosili su veliki kazan vrelih pomija, otpadaka hrane i prosipali na zemlju. Borili smo se oko kaše, uzimali koje zrno ili komadić. Mnogi su ubrzo potom umirali, jer je u pomijama bilo pomiješano tucano staklo. Moj brat je to vidio i upozorio me da ne jedem, nego da tih nekoliko zrnevlja i kaše koje je donio u košuljici, preberemo i očistimo od stakla“, ispričao je Nedeljko Goga u jednoj od posljednjih izjava.
Sebe iz tog vremena pakla i zla slikovito je opisao:
„Bio sam kao vreća kostiju. Samo oči u sredini glave. Koljena su izgledala kao lopte, a butine kao cijevi obložene kožom. Nisam mogao pričati. Imao sam tešku dizenteriju. Poslije rata liječio sam se na Tibetu i kojekuda po svijetu.“
Vrbašku, Potkozarje, Gradišku i okolinu uvijek je nosio u srcu.
„Drago mi je čuti za svoje selo. Tu sam rođen, a rodna gruda se ne zaboravlja. Ona je jača i moćnija od svakog blaga i svih bogatstava svijeta. Svega se sjećam, naročito djetinjstva i mladosti, Drugog svjetskog rata, očeve pogibije na Kozari i majčinog proviđenja da smo ja i stariji brat Vaso živi u logoru“, govorio je.
Silvija Goga Jovanović, Nedeljkova kćerka, bila je na izložbi očevih slika u Gradišci.
„Moj otac je stvorio brojne skulpture i umjetničke slike, a jedan dio njih ćemo pokloniti gradu Gradišci, jer ovdje živi duh moga oca, ovdje su njegove uspomene“, kazala je Silvija.
Nedeljko Goga je u Minhenu završio studije slikarstva, a u Beču skulpture. Nekoliko godina boravio je na Bliskom i Dalekom istoku, a u Libiji je radio portrete Moamera Gadafija.
Uradio je monumentalne skulpture. Među njima su „Golub mira“ u Frankfurtu, „Slang“ u Švajcarskoj, „Kosovka“ u Prizrenu, reljef „Logor“ u Solunu, vinjetu na fasadi „Grčke kraljice“ u Beogradu, brojne biste, plakete i zlatnike sa likom Tesle, Karađorđa, Skenderbega, Gadafija, Lenjina…
O Nedeljku je Stiven Spilberg snimio dugometražni film, a o njemu su pisali Dragoje Lukić (Rat i djeca Kozare) te Đorđe Dević u knjizi „Tako je bilo“.
Nezavisne
