Zapis o Milu Lomparu

U knjizi koju smo pripremili povodom godišnjice rada Kuće Milanovića, zamolio sam Milu Lompara da napiše nekolike rečenice o važnosti ovakvih ustanova za naš narod danas.

Lompar je pored ostalog naglasio i ovo: „Kuća Milanovića ima šansu da afirmiše ustanove kao oblik srpske kulturne egzistencije u postjugoslovenskom prostoru. Ona treba da dinamizuje, da intelektualno osvetli, da ne liči na plesnjive produžetke vlasti kakve imamo u sadašnjim inertnim ustanovama koje nisu ništa drugo nego politikantska i koterijaška udruženja. Ona bi trebalo, ako joj se pomogne, da postane jedno od stecišta ljudi sa raznih krajeva našeg naroda, kao i ljudi sa svih strana sveta koji su dobronamerni i spremni da razgovaraju o duhovnoj situaciji našeg vremena.“ Ta svakovrsna pomoć i podrška neprestano je dolazila od njega za ovih godinu dana.

Ali, profesor Lompar je u posljednjih petnaestak godina mnogo puta, različitim povodima bio gost ove ustanove. Uvijek se spremno odazivao i nikad nikakve uslove nije postavljao. U „Srpskom pregledu“ je objavio desetak izvrsnih tekstova, a Centar za srpske studije mu je objavio dvije knjige, od kojih je ona pod naslovom „Oproštaj s intelektualcem“, jedna od dragocjenijih u njegovom bogatom opusu. Nekoliko puta nam se najavljivao kao šofer svoje supruge, a mi smo bili dovoljno pametni, kao i ovo večeras, da pored te dužnosti koja se nepogodbeno uvijek prihvata, upriličimo i onu u kojoj je on velemajstor, predavačku.

Rajko Petrov Nogo znao je da kaže: „Citiraću se da se ne ponavljam!“ Da ne bih ponavljao ono što sam sličnim povodom prije dvadesetak dana rekao najavljujući Matiju Bećkovića, reći ću samo da je Milo Lompar naš prijatelj i da mi uživamo da ga slušamo, da sarađujemo sa njim i da dijelimo kafanske trenutke. Poslao sam Milu svoj kratki zapis o Matiji, objavljen u „Glasu Srpske“ i on se veoma pohvalno izrazio o njemu, sa finim prijateljskim zapažanjima. A onda je, kroz nekoliko minuta, poslao poruku: „Podelio sam ovaj tekst na razne strane, ipak ste ti i Matija ljudi vlasti“. Možda Matija i nije, ali kod mene je očigledno, način moga dvadesetpetogodišnjeg prisustva na javnoj sceni, neupitno potvrđuje da sam čovjek vlasti! A kada je već o vlasti riječ, treba reći: ja većeg nedara za vlast nisam sreo od našeg gosta.

Ovdje uglavnom ne padamo u zamku stereotipnog najavljivanja gosta, suhoparnog ređanja biografskih ili bibliografskih pojedinosti. Dovoljno je reći da profesor Lompar predstavlja neupitni vrh proučavalaca i tumača srpske književnosti i kulture danas. Poslije velikih magova, kakvi  su bili profesori Dragiša Živković, Jovan Deretić, Novica Petković, da samo njih spomenemo ovom prilikom, on je u ovoj vidno posustaloj struci posljednje veliko ime, istinski polihistor.  Kad se pročitaju njegove knjige o Dragiši Vasiću, Milošu Crnjanskom i Njegošu, da samo njih izdvojimo, odmah se vidi da je riječ o kalibru polihistora kakvi su bili Stojan Novaković, Ljuba Stojanović, Slobodan Jovanović i još poneko. Knjiga „Njegoševo pesništvo“ svečani je trenutak  njegošologije, koja je nekoliko decenija ranije bila pomalo uspavana. Lompar je svoje analize djela najvećeg srpskog pjesnika produbio i razgranao ka različitim smjerovima: ka srpskoj duhovnoj tradiciji, ka antici, ka romantičarskoj eposi i znamenitim savremenicima (poput Sterije i Kostića), prema evropskom književnom i kulturnom kontekstu svoga vremena, najzad prema moderni.

Naš gost napisao je, bez sumnje, najvažniju knjigu u našoj eposi: „Duh samoporicanja“. Ona je nenadmašni presjek i analiza srpskog izgubljenog dvadesetog vijeka, jugoslovenske i komunističke avanture, koja se nastavila i u postjugoslovenskom i posttitovskom vremenu; ovo djelo je i snažno ukazivanje na odsustvo kulturne ideje i kulturne politike, sa osnovnom tezom da je našu misao prožeo duh samoporicanja pojačan ovim novim kolonijalnim statusom u dvadeset i prvom vijeku.

U ovoj knjizi, ali i u svojim javnim nastupima, tribinama, predavanjima i intervjuima, niko nije kao Lompar, sa toliko znanja, sposobnosti i svakovrsnog pokrića – a na jednostavan i svima razumljiv način – oblikovao srpsku nacionalnu misao. On je temelji na njenim određujućim dominantama, jednovremeno ukazujući i na značajne obodne sadržaje, ali važne slojeve koji se uglavnom zaobilaze: katoličku i muslimansku komponentu.

Malo je ko u tom poslu, oblikovanja kulturne politike, pokazivao razumijevanje za njene dubinske kulturne i duhovne rezonance, ali i smisao za konkretno i praktično. Često sam ga slušao kako naglašava da važne nacionalne poslove treba ćutke obavljati, posvećenički, a ne o njima javno telaliti; zatim, da svako od nas treba da posvjedoči privrženost toj ideji, ponešto da uradi, bez lične koristi i promocije. Takođe, Lompar, često govoreći na ove teme ponavlja riječi Slobodana Jovanovića: „Razudimo sredstva, izoštrimo ciljeve!”

On na najubjedljiviji način objašnjava integralni karakter srpske kulture, ali ističe i njena policentrična svojstva. Svjedok sam da se odaziva na pozive i iz najudaljenijih mjesta, jer posao nacionalnog intelektualca shvata, ali i svjedoči, u najplemenitijem razumijevanju tog pojma.

Milo Lompar je najnapadaniji intelektualac naše epohe. Treba naglasiti i to: u tim blasfemičnim ispadima, pojedinačnim i horskim, gotovo niko ne osporava njegova znanja i sposobnosti. Način kako podnosi uvrede i opadanja, uvjeren sam u to, može danas samo on. Uvijek spremno odgovara, opovrgava svoje klevetnike snagom neumoljivih argumenata, i nikad od sebe ne pravi žrtvu, a imao bi razloga i za to, jer se ide do zadiranja u najličnije stvari.

Milo Lompar jednostavno ne pripada onim srpskim intelektualcima koji imaju status dežurnih patriota, koji, kad im se ukine neka sinekura, dnevnica ili ne daj Bože promaknuće u više naučno zvanje, davore kao bezlične kukavice i svoj problem nametnu kao nacionalni udes i opštu tragediju. E, tu supstancijalnu razliku i moralnu čistotu, Milo Lompar zagovara, i što je za njegove kritizere najneshvatljivije, svjedoči. To podjednako smeta i lažnim srpskim desničarima i njihovim najbližim duhovnim srodnicima, isto tako lažnim građanistima i zagovornicima navodno liberalnih vrijednosti.

Ima nešto i u čemu se ne slažem do kraja sa dragim Milom Lomparom. Rekoh naprijed da mi je drago što smo u Centru za srpske studije objavili zbirku eseja „Oproštaj s intelektualcem“. Osnovna teza te knjige je neupitno tačna: živimo u eposi kojoj figura intelektualca više nije potrebna. Možda je primjedba u ovome: svijet se zasitio figure lažnog intelektualca, maske koju na lice stavljaju poluintelektualci i smutljivci, oni koji ne bi nipošto da se zamjeraju formaciji kojoj pripadaju, naročito onoj političkoj, a oni kao da su skrojeni za nju. Ali, intelektualci poput profesora Lompara, nasušna su potreba našeg vremena, u to sam se uvjerio nebrojeno puta učestvujući sa njim na različitim tribinama. On, čini mi se, olako prelazi preko onoga što mu mi njegovi prijatelji često govorimo: da je zaista velika armija normalnih, obrazovanih i čestitih ljudi koji osluškuju svaku njegovu riječ, jer su se ljudi u našem vremenu uželjeli takvih iskaza.

I na kraju da kažem i jedan šaljivi lični momenat. Prošle godine, otprilike u ovo doba, profesor Lompar je bio gost Kuće Milanovića. Došli smo iz Beograda njegovim autom. Bio je to dan u kome je pao prvi snijeg, prilično velik, i koji je, ne treba ni napominjati, iznenadio naše nadležne putne službe. Probijali smo se na pojedinim dionicama kroz nanose koji su dostizali i jedan metar visine. Dramatiku u ovo putešestvije unijela je i naša nesnađenost da automobilsko grijanje usmjerimo prema šajbi. Umjesto četiri ili pet, putovali smo skoro deset sati do Banjaluke. Kad smo došli pred hotel, Milo mi kaže: „Dule, stigosmo, ali bogami nije bilo prijatno.“ Umjesto da se saglasim sa čovjekom koji se izložio nemalom naporu da dođe i održi predavanje u instituciji koja mi je povjerena na vođenje, i to u trenutku kad mi je bilo prevažno da i on bude njen gost, progovori iz mene zmijanjski duh mojih predaka: „Zamisli, dragi Milo, kako je bilo na Košarama!“ Moju primjedbu Milo Lompar je poslije mjesecima prepričavao, naravno, na svoj način: „Reče mi čovjek: ajde, Milo, ne… zavitlavaj!“

Glas Srpske