Uistoriji srpskog naroda mit i istorija se prepliću kao san i java, u živoj usmenoj tradiciji narodnih pjevača ili u hagiografijama crkvenih i svetovnih vladara.
Do perioda reformacije, narod Srba živio je neprekidno uronjen u drevne mitove i tradiciju koju je prepoznavao kao svoju. U ovom radu narod Srba posmatramo kao narod koji je od vajkada živio na teritorijama Balkana, koji je svoju moć širio daleko na jug, sjever ili na istok. Istorija naroda Srba se tako miješa sa istorijama brojnih velikih naroda sa kojima je imao dodira, sa vavilonskim, asirskim, indijskim, persijskim, grčkim, rimskim, keltskim, mongolskim, turskim, mađarskim, bugarskim, ruskim… Pogotovo su pomiješane mitologije pomenutih naroda.
Kroz kapiju Balkana protutnjali su mnogi narodi, a od količine obračuna, nasilja, krvi na ovom tlu, prosječni čitalac može samo da bude u nevjerici. Međutim, ono što je sigurno jeste da je borbeno polje Balkan, nazvan po Staroj Planini u njenom srcu, čudesno zanimljivo za proučavanje.
Drevni Srbi, prije onih koji su se sa Slovenima spustili sa Karpata, zaista su istorijska zagonetka. Međutim, kada se ogromna šuma podataka, nevjerovatnih ili vjerodostojnih, sabije u neki logičan slijed događaja ispostavlja se da je srpski narod zaista bio jedan od najbitnijih u istoriji Evrope.
Zna se da istoriju pišu, pa često i izmišljaju, pobednici. Na ovom tlu je bilo previše mnogo pobjednika u zadnja tri milenijuma, a mnoge zapisi i istorijski pisani tragovi su nestali. Sa druge strane, živa oralna tradicija, prepričavanje mitova ili narodnih pjesama, sa koljena na koljeno, svjedoče o jednoj velikoj južnoevropskoj sili, koju bi zaista voljeli da nazovemo srpskom.
Jezgro te moćne sile je negdje u južnom slivu rijeke Dunav, u koju se ulivaju Sava i Morava, kao i u sjevernom slivu rijeke Labe. Gledajući mapu Evrope, lako se može ustanoviti da je narod koji je živio u Panonskoj niziji lako mogao da migrira na sjever do sjevernonjemačke i pribaltičke nizije, a putevima preko vlaške nizije daleko na sjeveroistok Evrope, gdje se kroz kapije Azije stiže do dalekog Sibira, Mongolije ili Kine.
Dijelovi progonjenog naroda mogli su pješke za svega par nedjelja prelaziti po nekoliko stotina kilometara, a za par mjeseci i po nekoliko hiljada. Gdje se sve razmiještao drevni srpski narod velika je enigma, koju istoričari pokušavaju da dešifruju. U svemu tome im odmažu pobjednici, koji su kasnije pisali istoriju. U korpusu zabranjenih knjiga u Vatikanu smatra se da je veliki broj onih koje se bave istinitom istorijom Srba.
(Srpskainfo)
