Odugoj i uspješnoj muzičkoj karijeri, počevši od grupe “Leb i sol” i solo karijere, Vlatko je govorio za Blic.
Kada se osvrnete na 50 godina karijere, šta vidite?
– Vidim jedan veliki metež svih tih putovanja, saradnji sa raznim muzičarima, vidim neke prekrasne trenutke, vidim i neke teške i komplikovane situacije, ali sve u svemu to je jedan rolerkoster. To je jedan tobogan života i ne mogu da se bunim i ne smijem da se bunim jer sam ja odabrao taj životni put. I sad tjeram taj put i on mene tjera dokle god možemo i dokle god stignemo. To je jedan veliki metež, gužva, buka, svega i svačega, najviše putovanja, susreta sa ljudima, uzbudljivih poznanstava, zanimljivih situacija, koncerata, ne samo mojih nego i onih što sam gledao kao publika… Sve je to jedno veliko šarenilo. Napravili smo obilježavanje tih 50 godina, ne kažem da slavim cijelu godinu, kao da sam na svadbi, nego obilježavam jer valja podsjetiti publiku da sam ipak 50 godina na sceni. A to nije malo, pola vijeka…
Pola vijeka, možemo da kažemo, bez pravljenja kompromisa, podilaženja publici.
– Ja više nemam zašto da pravim bilo kakav kompromis, nemam potrebu i nemam zašto da se udvaram bilo kome. Sve vrijeme sam tjerao svoj ukus, svoje želje, svoje strasti, svoje motive i mogu reći da sam na tu temu zadovoljan. Radio sam samo stvari koje su mi se sviđale, radio sam sa ljudima koji su mi bili dragi, koji su bili ili bolji od mene ili manje-više talentovani kao ja, učio sam od velikih majstora. Još uvijek sam u zanosu od te muzike koja me povukla. Još uvijek sam u tom transu. Pogotovo ovih dana nakon povratka iz Londona i snimanja u Ejbi Roud studiju.
Da, to u Londonu je čini se posebno iskustvo i zauzima važno mjesto u vašoj karijeri.
– To je jedinstveno iskustvo i jedan sam od rijetkih muzičara sa Balkana, odnosno bili smo jedinstveni bend, trio, koji je ušao tamo da snima. Dva dana smo imali po deset sati na raspolaganju, a bili smo okruženi artefaktima koji nemaju cijenu: magnetofoni, miksete, mikrofoni koje su koristili “Bitlsi”, i ne samo oni nego i “Pink Flojd” i svi oni artisti koje znamo. Mi smo bili u Studiju 3, gdje su radili “Pink Flojd”, odmah pored Studija 2, gdje su “Bitlsi” snimali. Biti u toj kantini gdje su se oni zabavljali, jeli, pili, to je stvarno jedinstven doživljaj. Nedavno je pušten spot “While My Guitar Gently Weeps”. Tamo smo snimali materijal koji uglavnom sviram na koncertima, nije to nov materijal, ali iz respekta prema prostoru i onima koji su sve to započeli, snimili smo tu jednu njihovu stvar koju je komponovao Džordž Harison, a na tom snimku i Erik Klepton svira gitaru.
Svjedoci smo da se danas u jednom danu objavi više muzike nego, kako kažu istraživanja, tokom cijele 1989. godine?
– Tako je. Zato što su se mediji demokratizovali. Oprema za snimanje muzike je postala jeftina, pristup društvenim mrežama je skoro besplatan, tako da je ta demokratizacija omogućila svm “bedrum artistima” da se pokažu i da se pojave. To u krajnjoj liniji nije loše, a s druge strane ja pokušavam da me to sve ne tangira previše. Nisam fanatik da brojim preglede, koliko sam veliki i popularan, ili koliko sam anonimus… Iskreno govoreći, to me manje zanima od uzbuđenja koje doživim kad uzmem gitaru i sviram sa bendom ili sam, u nekom gradu ili nekom selu. To je neuporediv doživljaj. Ja nisam počeo da sviram da bih brojao broj pregleda na tada nepostojećim tim mrežama. Ja sam počeo da sviram jer me taj zvuk i dan danas uzbuđuje. To što radim i cijela ta magija muzike me još uvijek drži.
Imate li osjećaj da je sve manje muzičara takvog kova. Osjećate li se usamljeno u tom smislu?
– Taman posla. Ima toliko finih muzičara na ovom svijetu. Toliko ljudi koji još uvijek diktiraju neki dobar ukus.
A novi muzičari, nove generacije?
– Ako govorimo o gitaristima, oni evoluiraju. Način na koji se svira gitara evoluira s godinama i sad su ovi novi gitaristi nevjerovatno brzi i spretni. Fantastični su. Ima mjesta i za stare i za mlade. Dejvid Gilmor je krenuo na veoma uspješnu turneju sa njegovim “staračkim” pristupom. On je gospodin u godinama koji još uvijek fenomenalno svira i pravi muziku. On puni sve dvorane bez problema, a bogami ima mjesta i za “Coldplay” i sve ljude koji nešto fino rade.
Agencije
